Dopisivanje sa razmjenom brojeva

Dating > Dopisivanje sa razmjenom brojeva

Click here: ※ Dopisivanje sa razmjenom brojeva ※ ♥ Dopisivanje sa razmjenom brojeva

Osoba koja sastavlja zamjensku izjavu o podrijetlu može joj priložiti presliku početne izjave o podrijetlu. Društvima Zajednice koja nisu osnovana u Bosni i Hercegovini bit e omoguen pristup procedurama za dodjelu ugovora o javnim nabavkama u Bosni i Hercegovini, uz tretman ne manje povoljan od tretmana koji je dodijeljen društvima iz Bosne i Hercegovine, najkasnije pet godina nakon stupanja na snagu ovog sporazuma. Pazeći da ne udari glavu, uspravila se na noge u tom uskom prostoru, držeći ruku ispred lica kako bi raskinula paučinu. Regije na podrucju Bosne i Hercegovine, pored bazne rezidencijalne funkcije, koja predstavlja stalno nastanjivanje, dobijaju i turisticku funkciju.

Lecteru - opomenu ga Barnev. Svi smo navikli koristiti brojeve tablica ili registarske brojeve, a ne serijske brojeve automobila. Te mjere nee se primjenjivati na na~in koji bi predstavljao sredstvo za proizvoljnu ili neopravdanu diskriminaciju u slu~ajevima u kojima prevladavaju isti uslovi, ili sredstvo prikrivenog ograni~avanja trgovine, te e biti ukinute kad okolnosti više ne budu opravdavale njihovo postojanje. Takve mjere nee se koristiti kao sredstvo za izbjegavanje obaveza koje je strana preuzela ovim sporazumom. Montiran hidden volume Jedino što nam još preostaje je montiranje kreiranih volume-a. Prije izgradnje Zavoda to zemljiste bilo je arar. Takoer, pretpostavke za zakljucenje braka su razlicito definirane i sl. Jedan od najčešćih primjera upotrebe SSL-a je Internet trgovina. NAČINI ADMINISTRATIVNE SURADNJE Odjeljak 1. Lecter, poslat ću vam je.

Kriptirana komunikacija između dviju strana u komunikaciji pruža privatnost. Zemlje su usljed rastuće specijalizacije bile sve više upućene jedna na drugu i usljed toga prirodno morale sve dublje razvijati međusobne trgovinske odnose. One su bogatstvo samo tada kada su stilski ili značenjski raslojene.

VT - 1,2,3 - Međutim, formalne i stvarne prepreke uvozu mogu biti takve da i ovim poslovima treba prići ozbiljno i studiozno, jer o kvalitetnoj pripremi uvoznog posla ovisi cjelokupan poslovni učinak i vaša obaveza da zaštitite interese svoga domaćeg komitenta — kupca, odnosno korisnika robe iz inozemstva dakako, ako je riječ o komisionom uvoznom poslu u kojem vaše poduzeće uvozi robu u svoje ime, ali po nalogu i za račun vašega domaćega komitenta. Dolinom potoka Mokosnica podignuta je strazarska kolonija, dok su ostali pratei objekti Zavoda izgraeni izmeu zeljeznicke pruge i samog grada.

Napomena autora »Mit o mašini« bio je izvorno zamišljen u jednoj knjizi, a ova knjiga, drugi svezak, četvrta je u nizu koji je godine 1934. Iako se izvorni doprinos tih knjiga po svoj prilici sastoji u načinu na koji se razmatra tehnika kao sastavni dio više kulture čovjeka, one su bile jednako smjele i u opovrgavanju teze da čovjekov odlazak od životinjskog svijeta i njegov neprestani razvoj počivaju isključivo na njegovoj sposobnosti izrade i upotrebe oruđa. Poričući tu suvremenu dogmu — te knjige nisu znanstvena otkrića i tehnološku inovaciju smatrale isključivim ciljem čovjekova postojanja — uzeo sam život sam kao onaj primarni fenomen, a kreativnost, više nego »osvajanje prirode«, za onaj konačni kriterij čovjekova biološkog i kulturnog uspjeha. Iako su osnovne ideje »Mita o mašini«, barem u nacrtu, već bile prisutne u »Tehnici i civilizaciji«, sveopći promašaji megatehnike primorali su me da se pozabavim kolektivnim opsesijama i prisilama koje su skrenule smjer naših energija i okrnjile našu sposobnost da živimo ispunjen i duhovno zadovoljavajući život. Ako su ključ za proteklih nekoliko stoljeća bile riječi »Mehanizacija uzima vlast«, tema ove knjige može se sažeti riječima pukovnika Johna Glenna nakon njegova povratka iz orbite na Zemlju: »Neka prevlada čovjek«. Nova vizija Razdoblje što je otpočelo krajem petnaestog stoljeća zove se Doba otkrića i ta oznaka obuhvaća i mnoge događaje što su uslijedili. Ali najznačajniji dio tog novog istraživanja dogodio se u umu; štoviše, kulturni Novi svijet koji se otvorio držao se, zapravo, čak i u zapadnoj hemisferi, mnogih tamnih razgranatih korijena Starog svijeta, korijena koji su se kroz debele naslage tla probili sve do ruševina drevnih gradova i carstava. Istinski nov za zapadnog čovjeka bio je radostan osjećaj da je po prvi put svaki dio zemaljske kugle bio dostupan i da je nudio mogućnosti za smjelu pustolovinu, za aktivnu ekonomsku razmjenu, a za one mislenije umove i mogućnost samoprosvjetljenja. I nebo i zemlja razotkrili su se, kao nikad prije, sistematskom istraživanju. Ako je blistavi zvjezdani svod upravo vapio za istraživanjem, zazivali su ga i zagonetni kontinenti preko mora, a zvao je napokon i onaj još tamniji kontinent čovjekove kulturne i biološke prošlosti. Široko uzevši, dvije komplementarne vrste istraživanja mamile su zapadnog čovjeka. Iako usko povezane s obzirom na svoje podrijetlo, kretale su raznim smjerovima, slijedile različite ciljeve — iako su im se putovi često križali — da bi se najzad stopile u jedinstveno kretanje, koje je sve više težilo da darove prirode odmijeni onim skučenijim čovjekovim rukotvorinama izvedenim iz samo jednog aspekta prirode, onoga koji se mogao dovesti pod čovjekovu vlast. Jedan tip istraživanja usredotočio se uglavnom na nebeski svod, na redovito kretanje planeta i na meteore, na mjerenje prostora i vremena, na događaje koji se mogu ponoviti i na zakonitosti koje se mogu ustanoviti. Drugi tip je hrabro prelazio mora i prekapao čak ispod površine tla tražeći Obećanu zemlju, primamljen dijelom znatiželjom i gramzljivošću, a dijelom gonjen željom za oslobođenjem od starih spona i granica. Između petnaestog i devetnaestog stoljeća, Novi svijet što su ga otvorili istraživači Zemlje, pustolovi, vojnici i upravljači, ujedinio je svoje snage sa znanstvenim i tehničkim novim svijetom što su ga istraživali i kultivirali znanstvenici, izumitelji i inženjeri: oni su bili sastavni dio tog istog kretanja. Jedan način istraživanja bavio se apstraktnim simbolima, racionalnim sistemima, općevažećim zakonima, ponovljivim i predvidljivim zbivanjima, objektivnim matematičkim mjerenjima, nastojeći da shvati, iskoristi i savlada snage koje u krajnjoj liniji potječu iz kozmosa i Sunčevog sistema. Drugi način zaokupio se konkretnim i organskim, pustolovnim, opipljivim: preploviti neistražena mora, osvojiti nove zemlje, podvrgnuti i zastrašiti tuđe narode, otkriti novu hranu i lijekove, možda naći i izvor vječne mladosti, ili ako ne to, onda bestidnom silom oružja prigrabiti sva blaga Kariba. U oba načina istraživanja postojala je od samog početka crta oholog ponosa i demonske mahnitosti. Pokrenuti tom vizijom Novog svijeta, hrabri jedrenjaci prekoračili su geografske zapreke koje su previše dugo razdvajale narode: kroz te otvore slijedećih nekoliko stoljeća prvi tanki mlaz istraživača pretvorio se u bujicu doseljenika koja se izlila u obje Amerike, Australiju, Novi Zeland i u Afriku, prisvojivši i naselivši na svoj način velike površine zemlje čiji su urođenici dotada vodili relativno samo dostatan život. Od samog početka, u šesnaestom stoljeću, vodeći ljudi evrop­skog društva gorljivo su vjerovali da se u životu čovjeka treba dogoditi velika ciklička promjena. Poliziano, maštoviti firentinski humanist, odmah je izjavio da će Kolumbovo otkriće Novog svi­jeta dovesti do blagotvorne promjene u životu čovjeka: samo je­dno stoljeće kasnije, kalabrijski redovnik Campanella, potaknut Baconom i Galilejom, s jednakom je usrdnošću i nadom pozdra­vio novi svijet astronomije, fizike i tehnologije, grleći u mašti još bezimene mehaničke i elektronske izume koji će, u što je bio uvjeren, morati preobraziti ljudsko društvo. Pošto je naveo glavna obilježja svoje nove idealne zajednice, »Grada sunca«, Campa­nella spominje da će, prema tadašnjim astrolozima, nadolazeće vrijeme u sto godina sadržavati više povijesti »nego što je sav svijet imao u proteklih četiri tisuće godina«. Uzmemo li ga s nešto milostive širine, to se proročanstvo pokazalo u značajnoj mjeri ispravnim: ni najbujnija mašta nije ni izdaleka dosegla stvarne izume i dostignuća do kojih će doći za nekoliko stoljeća. Ta subjektivna vjera u novi svijet, koji će nad­mašiti sva prošla čovjekova dostignuća, od samog početka obu­zela je najtrijeznije umove: ona je na zapadnog čovjeka djelovala kao kad se otvore rebrenice i prozori neke drevne kuće što je zapečaćena stajala u mnogih zima i postala ruševna. Oni koji su udahnuli svježi proljetni zrak, nisu se više zadovoljavali životom pod njenim natrulim gredama punim paučine, iako su stvari baštinjene s tim drevnim staništem još uvijek služile i bile lijepe. Iako su isprva možda oklijevali da sruše cijelo prebivalište, počeli su polako izbacivati stari namještaj, obnavljati prazne sobe, po­stavljati nove uređaje. A oni smjeliji bili su spremni da staru palaču napuste zauvijek, kako bi — barem duhovno — započeli iznova život u divljini, pa čak i na Mjesecu. Pišući svojm prijatelju Michelu de Montaigneu, Etienne de la Boétie je rekao: »Kada se na pragu našeg stoljeća iz oceana uzdignuo Novi svijet, to se dogodilo zato što su bogovi htjeli stvo­riti pribježište u kojem će ljudi pod povoljnijim nebom moći obrađivati svoja polja, dok će okrutni mač i sramna kuga Evro­pu osuditi na propust. « Slično raspoloženje, slična želja za novim početkom ujedinjavala je znanstvenike s izumiteljima, sanjalačke pisce utopija s razmetljivim i neotesanim pionirima. Činilo se da vizija Novoga svijeta proširuje i uzdiže svaku ljudsku mogućnost, iako istrazivači i pioniri, okrećući leđa Starome svijetu, nisu zapra­vo napustili »okrutni mač« i »sramnu kugu«: boginje, ospice i sušica desetkovali su one urođenike koje nisu istrijebile njihove puške. Kada je aktivno razdoblje otkrića i kolonizacije bilo dovršeno, a obećana zemlja još uvijek ostala iza obzorja, veliki dio početne vjere i žara prenio se s iskorištavanja urođeničkog »Novog svijeta« na iskorištavanje stroja. Ali ta dva različita pristupa Novome svijetu — jedan usmjeren na prirodna bogatstva što ih je trebalo otkriti i prisvojiti, drugi na mehaničku moć i umjetno bogatstvo što ga je trebalo stvoriti i s dobitkom prodati — nisu zapravo nikad, ni u početku, bila razdvojena. Oba poticaja potekla su iz ratobornog srednjovjekovnog ozračja, baš kao što su askeza, redovitost i odbacivanja života u navikama ranog kapita­lizma potekli iz srednjovjekovnog samostana. Srednjovjekovna predigra Službeni datum otvaranja Novog svijeta već je dugo fiksiran datumom Kolumbove prve plovidbe, iako danas imamo razloga pretpostaviti da je bilo i drugih pokusnih prodora u istom smjeru: bili su to irski redovnici, norveški gusari, bretonski ribari, a naposljetku i pomorci iz Bristola između 1480. Slika Zemlje kao kugle, kako su je zamišljali grčki kozmografi, bila je svakako poznata, ako već ne i općeprihvaćena, još i prije petnaestog stoljeća; značajno je da je apstraktni model mehaničkog Novog svijeta bio obuhvaćen mrežom geografskih širina i dužina na kartama petnaestog stoljeća mnogo prije godine 1492. Kroz sličnu mrežu pretkartezijanskih koordinata, cijelo stoljeće prije Descartesa, renesansni slikari počeli su gledati svijet i bilježiti na svojim platnima točne odnose bliskih i udaljenih predmeta, definirane pomicanjem planova u prostoru. Tako je i Kolumbo, mada ni po čemu neki intelektualni prvak, vladao znanstvenim sredstvima da bi ucrtao svoj put i osigurao povratak pomoću astrolaba, magnetskog kompasa i postojećih pomorskih karata: sredstvima koja su mu pružala samopouzdanje da nastavi svoj opasni put i zadrži smjer pred licem sumnjičave posade. Mnogo prije industrijske promjene, što su je izazvali ugljen i željezo, parni stroj i automatska predilica, te starije tehnološke novine — koje su kao i široka primjena snage vjetra i vode za pogon mlinova imale su svoje podrijetlo u sre­dnjem vijeku — proizvele značajnu promjenu u čovjekovom umu. Kasnija praksa datiranja te kulturne promjene sa sedamnaestim stoljećem znači parohijalizam, koji potječe od nedovoljne povijesne obavještenosti među tehničarima i nedostatka tehničke obaviještenosti i uvida među historičarima. Već od trinaestog stoljeća postojala je trajna i plodna razmjena između ta dva područja. Neki tekući pogledi i na mehanički Novi svijet lažno su obojeni mračnim, gotovo religioznim predrasudama vodećih prosvjetitelja iz osamnaestog stoljeća. Mislioci poput Voltairea i Diderota, prosuđujući srednjovjekovne ustanove po istrunulim ostacima koji su preživjeli do u njihove dane, uzeli su kao svršenu stvar da je srednji vijek bio razdoblje crnog neznanja i praznovjerja; u svojoj želji da zbace utjecaj službene crkve, pretvorili su kasni srednji vijek, jedan od velikih trenutaka evropske kultu­re, u neogotičku priču strave i užasa, držeći da ni na jednom području nije bilo nikakvog ozbiljnog napretka sve do njihova vremena. Ta antigotička opsjednutost rezultirala je ne samo obezvređenjem srednjovjekovnih dostignuća, nego i općim rušenjem zgrada i ustanova koje bi, da su bile sačuvane i obnovljene, mogle pomoći humanizaciji sistema moći koji se rađao. Danas, kad je stručna medijevalistika uklonila tu zaslijepljenost, vidljivo je da su temelji Doba otkrića bili položeni nizom tehničkih novosti, začetih još u trinaestom stoljeću uvođenjem magnetskog kompasa i baruta iz Kine: od desetog stoljeća nadalje evropsko društvo kao da ima svojevrsnu generalnu probu za razdoblje koje će uslijediti. Započelo je to kad su redovnici stali krčiti šume, zatim osnivanjem feudalnih pionirskih naseobina u istočnim i južnim graničnim pokrajinama; prvi naseljenici u Novome svijetu, daleko od toga da bi život započeli iznova, nosili su sa sobom svoje tipično srednjevjekovne institucije i nastavili iste procese: čak i »američka« brvnara došla je iz Švedske vidi poglavlje o srednjovjekovnoj tradiciji u knjizi »Štapovi i kamenje«, 1924. Prema tome, smjele provale i krvava osvajanja Normana koji su napadali Irsku i Englesku, prigrabili otočje Orkney i naselili se na Islandu, iskrcali se na Siciliji i osvojili Normandiju, stigavši na kraju sve do Perzije, bili su samo prvi val kasnijih osvajanja i kolonizacije; oni su pružili primjer za isto takvo zastrašivanje i bjesomučno razaranje. Tako i cijeli niz križarskih ratova na Bliskom istoku treba smatrati najranijim manifestacijama zapadnog imperijalizma, s kulminacijom u četvrtom križarskom pohodu, koji je bez ikakvog vjerskog ili samoobrambenog povoda skrenuo sa svog puta da pohara i opustoši jedno kršćansko područje: Bizant. Nadalje, portugalska istraživanja opsega Afrike, počevši s Henrikom Moreplovcem 1444 , pružila su još jedan ružan primjer: s njih su dovedeni prvi crni robovi. Time je uskrsnulo ropstvo, ustanova koja je dotad zajedno s kmetstvom odumirala u feudalnoj i urbanoj Evropi. Otuda su taj nečovječni običaj proširili na Novi svijet Portugalci, Španjolci i Englezi. Što se tiče opreme koja je omogućila ta istraživanja, osvajanja i ropstvo — oklopa, samostrela, muškete i topa — te su nove tehničke naprave dale Evropljanima koji su ih imali moć da savladaju urođenike, iako su brojem bili znatno slabiji: nadmoćno oružje nije samo potpomagalo nego i uvećavalo njihovu jezivu drskost i krajnju bezobzirnost, štoviše, tako lako postignut uspjeh osnaživao je novi kompleks moći koji se upravo rađao. Ako istraživanje Novoga svijeta nije ni po čemu ispalo nalik na svoje očekivano sretno ispunjenje, čak ni u Sjevernoj Americi gdje su prilike bile mnogo povoljnije, razlog je bio u tome što su novi kolonizatori i naseljenici sa svojom usavršenom opremom i brutalnim postupcima donijeli toliko mnogo Staroga svijeta. Čudo je već kako je taj nadobudni san uopće i ostao tako dugo živ, jer nešto od njegova izvornog sjaja još uvijek bliješti i zaslijepljuje oči mnogih naših suvremenika koji i dalje tragaju za istim drevnim opsjenama, planirajući daljnje plovidbe Svemirom. Suvremeni proroci »svemirskog doba«, koji su svemirska istraživanja proglasili beskonačnim Zapadom a astronaute pionirima koji dolaze, bacaju nerealni čar i na prošlost i na budućnost svih takvih pothvata. Kao kruna cijelog tog procesa, proširila se sve veća prodaja oprosta u rimokataličkoj crkvi i davanje tih oprosta u zakup kao koncesije međunarodnim novčarima po najboljim kapitalističkim načelima, što je već u Boccacciovo vrijeme predstavljalo skandal. Taj sistem drskije od svih riječi objavio je da od sada ni na zemlji ni na nebu nema ničega što se ne bi moglo kupiti za novac. To uvjerenje, riječima koje su povezivale financijsku i duhovnu korist, izrekle su Kolumbove usne doslovce ovako: Zlato je uzvišeno, zlato je blago, a onaj tko ga posjeduje čini na ovome svijetu sve što god zaželi, pomažući uspješno i dušama da uđu u raj. Ovu izjavu ne treba posebno objašnjavati. U stavu zapadnog čovjeka prema Novome svijetu postojala je od početka stanovita unutrašnja proturječnost: ne samo između sna i prljave stvarnosti, nego i između želje da se kršćanstvo — pod kraljevskom vlašću i na kraljevsku zapovijed — proširi na udaljene dijelove svijeta, te gorućeg nezadovljstva s tim ustanovama kod kuće, nezadovoljstva koje je hranilo nadu da će barem na drugoj strani planeta biti moguće započeti iznova. S jedne strane kršćanski misionari nastojali su obratiti pogane, ako treba ognjem i mačem, na evanđelje mira, bratstva i nebeskog blaženstva; s druge strane, oni poduzetniji duhovi željeli su odbaciti skučene tradicije i običaje, započeti novi život, izravnati klasne razlike, ukloniti suvišnu raskoš, privilegije, titule i hijerarhiju. Ukratko, vratiti se u kameno doba prije nego što su se kristalizirale civilizacijske institucije brončanog doba. Iako je zapadna hemisfera zapravo bila naseljena, a velikim dijelom i vješto obrađena, uglavnom je ipak bila tako rijetko napučena da je Evropljanin o njoj mislio kao o djevičanskom kontinentu čija divljina izaziva njegovu mušku snagu. S jedne strane, evropski uljezi propovijedali su kršćansko evanđelje urođeničkim idolopoklonicima, kvarili ih žestokim pićima, prisiljavali ih da odjećom pokriju golotinju i mučili ih nasmrt prekomjernim radom u rudnicima; s druge, pionir je sam prihvatio način žvota sjevernoameričkih Indijanaca, usvojio njihovu kožnu odjeću i vratio se drevnoj paleolitskoj privredi: lovu, ribolovu, skupljanju školjaka i bobica, lutajući samotnom divljinom, odbacujući postojeći red i zakon — a ipak se pod pritiskom stvarao za njih neki brutalni nadomjestak. Ljepota tog slobodnog života opsjedala je Audubona i pod njegove stare dane. Te proturječnosti nisu nigdje bile tako očite kao u Sjevernoj Americi. Kolonisti koji su odbacili svoju lojalnost Engleskoj i opravdavali svoj čin u ime slobode, jednakosti i prava na sreću, i sami su zadržali instituciju ropstva i neprestano vršili vojni pritisak na Indijance, čiju su zemlju sistematski otimali prijevarom i nasiljem nazivajući to bestidno »kupovinom« , što su sankcionirali ugovorima koje je vlada Sjedinjenih Država kršila kad god bi joj se prohtjelo — a čini to još i danas. Ali jedan još tragičniji paradoks pomračio je san o Novome svijetu i onemogućio početak novog života pod novim nebom. Visoke kulture koje su već postojale u Meksiku, Srednjoj Americi i na Andama nisu ni u kom smislu bile primitivne ili nove, a još manje su zastupale neke ljudske ideale koji bi bili prihvatljiviji od onih u kulturama Starog svijeta. Konkvistadori su u Meksiku i u Peruu našli domaće stanovništvo tako kruto regimentirano, tako potpuno lišeno svake inicijative, da su u Meksiku, čim je njihov kralj Montezuma bio zarobljen i nemoćan da izdaje naređenja, pružili slab ili nikakav otvoreni otpor osvajaču. Ukratko, tu u »novome« svijetu postojao je isti institucionalni sklop koji je karakterizirao civilizaciju od njezinih početaka u Mezopotamiji i Egiptu: ropstvo, kaste, rat, božansko kraljevanje, pa čak i religiozno žrtvovanje ljudi na žrtvenicima — ponegdje, kao u slučaju Azteka, u zapanjujućim razmjerima. Zapadni imperijalizam je, politički gledano, sipao vodu u more. Kako se pokazalo, divljina koju zapadni čovjek nije uspio istražiti bio je mračni kontinent njegove vlastite duše, upravo ono »Srce tame« što ga je oslikao Joseph Conrad, koje je oslobođeno sankcija samom udaljenošću od Starog svijeta, odbacilo drevne zabrane, konvencionalnu mudrost i religiozne obzire, zatirući svaki trag pitomosti i ljubavi prema bližnjemu. Gdje god je krenuo zapadni čovjek, s njim je išlo i ropstvo, otimanje zemlje, bezakonje, uništavanje kulture i izravno istrebljenje divljih životinja i pitomih ljudi: jer jedina snaga koju je sada poštovao — neprijatelj koji bi mu mogao nauditi istom mjerom — nije više postojala čim bi nogama, čvrsto zagazio na novo tlo. Za nekoliko desetljeća nakon Kolumbova iskrcavanja, Španjolci su, kako je zapisao jedan suvremeni promatrač, pobili oko milijun i pol urođenika. Emerson je pribilježio karakteristično, u svom »Ogledu o ratu« da je slavni Cavendish, kojega je njegovo vrijeme smatralo dobrim kršćaninom, po svom povratku s plovidbe oko svijeta pisao lordu Hudsoriu ovako: »Rujna 1588. Svemogućem Bogu svidjelo se da mi dopusti oploviti cijelu kuglu zemaljsku, ulazeći pri Magelanovom tjesnacu, s povratkom preko Rta Dobre Nade, na kojem sam putu ili otkrio ili donio podatke o svim bogatim mjestima svijeta, što ih je ikada otkrio koji kršćanin. Plovio sam uzduž obala Čilea, Perua i Nove Španjolske i svagdje ostavio veliku pustoš. Spalio sam i potopio devetnaest jedrenjaka, što malih, što velikih. I da me nisu otkrili sa obale, bio bih donio golemo blago. « Na jednog čovječnog kapetana Cooka, koji nije vidio nikakva smisla u nametanju, divljačkog kaznenog zakonika Britanije polinezijskim urođenicima. Ta divljaštva ostala su kao sramni žig na metodama Novoga svijeta, koje su se nastavili stoljećima, zajedno s prisilnim radom i neprikrivenim ropstvom. Postupanje s urođenicima u Kongu pod kraljem Leopoldom ili s onima iz Južne Afrike pod Verwoerdom i njegovim nasljednicima, fosilizirani je memento tog izvornog te­rora i brutalnosti. S istraživanjem Novoga svijeta razmahalo se ne samo ropstvo, nego i genocid. Ni ta praksa nije bila nepoznata u Evropi: s blagoslovom crkve upotrebljena je protiv albigenza, heretika u Provansi u trinaestom stoljeću i nastavila se, a da nije proizvela nikakvu zadovoljavajuću moralnu reakciju, sve do u naše dane: o tome svjedoči turski pokolj Armenaca 1923, Staljinovo namjerno izgladnjivanje Židova i drugih »ocrnjenih« naroda, a da i ne govorimo o bezobzirnim, napadima na gradsko stanovništvo u drugom svjetskom ratu, što su započeli Nijemci u Varšavi 1939. Ta zla Novoga svijeta, ropstvo i istrebljivanje, ukazuju na još jednu tajnu vezu s antihumanim motivima mehaničke industrije nakon šesnaestog stoljeća, kad radnike više nije štitio ni feudalni običaj ni samoupravni ceh. Degradacija koju su trpjeli žene i djeca — radnici u toku devetnaestog stoljeća u »sotonskim tvornicama« i rudnicima Engleske — samo je odraz one degradacije koja se zbivala u toku teritorijalne ekspanzije zapadnog čovjeka. U Tasmaniji su, na primjer, britanski kolonisti zbog zabave organizirali lovačke hajke sa svrhom da pokolju preživjele urođenike; po mišljenju znanosti, oni su bili mnogo primitivniji narod od australskih urođenika i trebalo ih je, na korist nauke o čovjeku, sačuvati tako rekavši pod staklenim zvonom. Ta su zla bila tako uobičajena, a urođenici tako očito smatrani predodređenim žrtvama, da je čak dobroćudni, moralno osjetljivi Emerson, mogao u jednoj svojoj ranoj pjesmi iz godine 1827. « U rezultatu, zapadni čovek ne samo što je do neke mjere uništio svaku kulturu s kojom bi došao u dodir, nego je i svoje vlastite potomke opljačkao za nebrojena blaga umjetnosti i umjetnog obrta, kao i za dragocjeno znanje koje se širilo samo usmenom predajom, koje je nestalo zajedno s umirućim jezicima umirućih naroda. S tim zatiranjem starijih kultura propala je i golema botanička i medicinska predaja, u kojoj su bila sabrana tisućljeća pomnog opažanja i empirijskog eksperimentiranja, čija je izvanredna otkrića — američki Indijanci, na primjer, primjenjivali su tako »zmijski korijen« recerpin kao sredstvo za umirenje kod duševnih bolesti — moderna medicina počela shvaćati tek danas i uglavnom prekasno. Većim dijelom tih četiri stotine godina sva su kulturna bogatstva svijeta ležala pred nogama zapadnog čovjeka; na svoju sramotu, a jednako tako i na vlastitu veliku štetu i osiromašenje, njegova glavna briga bila je da prisvoji samo zlato, srebro i dijamante, drvenu građu i krzna, te takvu novu hranu kukuruz i krumpir koja će mu omogućiti da prehrani sve veće stanovništvo. Proći će godine prije nego što će umjetnički predmeti, poput onih što ih je Montezuma poklonio Karlu II, biti izloženi u Evropi zbog svoje umjetničke vrijednosti — ili čak prikazani u nekom američkom umjetničkom muzeju. Ipak, jedan Albrecht Dürer, koji je vidio tu španjolsku zbirku, nije nimalo sumnjao u njezinu estetsku vrijednost. »Nikada još nisam«, rekao je Dürer, »vidio nešto što bi toliko zagrijalo moje srce kao ti predmeti«. Oni koji su ta umjetnička djela pretopili u zlatne poluge nisu imali ni njegov uvid, ni njegovo oduševljenje. Na nesreću, neprijateljstvo što ga je Evropljanin pokazivao pred urođeničkim kulturama s kojima je dolazio u dodir prenijelo se dalje i na njegov odnos prema zemlji. Beskrajni otvoreni prostori oba američka kontinenta, sa svim njihovim korištenim ili jedva korištenim prirodnim rezervama, shvaćeni su kao poticaj za neumoljivi rat, razaranje i osvajanje. Šume su bile tu da ih se siječe, prerija da se ore, močvare isuše, divljač ubija iz puste obijesti, čak i kad nije trebala za odjeću ili hranu. »Osvajajući prirodu« naši preci su sa zemljom postupali prezirno i brutalno i često jednako kao i sa njezinim izvornim stanovnicima, zatirući velike životinjske vrste poput bizona i američkog goluba selca, iscrpljujući tlo umjesto da ga godišnje obnavljaju, a danas nadiremo i u posljednja područja divljine koja su dragocjena upravo zbog toga što su još uvijek divljina, obitavalište za divljač i osamljeničke ljudske duše. Umjesto toga, mi ih poput sekvoja na području Yosemite ili oko jezera Tahoe prepuštamo šesterotračnim auto-cestama, benzinskim crpkama, zabavnim parkovima i kompanijama za eksploataciju drva — iako se ta netaknuta područja, kad su jednom oskvrnuta, ne mogu nikada u potpunosti obnoviti ili nadoknaditi. Nemam namjeru prenaglašavati negativne strane velikog istraživanja. Ako se čini da to ovdje i radim, razlog je tome što su i stariji romantični predstavnici novog života koji su živjeli u skladu s prirodom, i oni kasniji predstavnici novog života, oblikovanog kroz prilagođavanje stroju, predviđali stravične gubitke i pustošenja, živeći u iluziji da je prvobitno obilje nepresušno, ili da ti gubici nisu važni, jer će moderni čovjek, pomoću znanosti i inventivnosti, ubrzo sačiniti umjetni svijet, beskrajno čudesniji od ovog prirodnog, što je još grublja iluzija. Oba ta mišljenja već se dugo susreću upravo u Sjedinjenim Državama, gdje su se stekle dvije faze sna o Novome svijetu, i tamo još uvijek dominiraju. Ali nade, tako često iskazivane u šesnaestom stoljeću, a u osamnaestom idealizirane u romantičarskom pokretu, nisu bile posve bez osnove: postojao je u devetnaestom stoljeću, u sjevernoatlantskim državama, doista trenutak kad se činilo da su nade gotovo životvorone u novom tipu čovjeka i u obliku zajednice koja je svoje darove pružala svim svojim članovima: »svakome prema potrebama, svatko prema svojim sposobnostima«. Kad su nadolazeći stanovnici Novoga svijeta jednom pustili svoj korijen, Novi svijet je obuzeo i njihovu imaginaciju. Svojom golemošću, svojom ekološkom raznolikošću, rasponima klime i fiziografskim profilima, obiljem divljači i nagomilanim bogatstvom hranjivih biljaka i stabala, Novi svijet je bio obećana zemlja, doista zemlja mnogih obećanja i tijelu i duhu. Postojalo je tu prirodno obilje koje je obećavalo da će skinuti drevno prokletstvo bijede i robovanja, čak i prije nego što je stroj olakšao teret čisto fizičke muke. Priobalne vode obilovale su ribom, školjkama, ostrigama; divljači je bilo toliko mnogo da su najveću cijenu postizale domaća govedina i svinjetina. Oni koji su poput Audubona imali svoj dom u divljini, nisu nikada bili bez hrane, usprkos hipotekama i dugovima. Vjera da će u Novom svijetu biti moguće bolje društvo, pokrenula je mnogu grupu doseljenika, od paragvajskih isusovaca do masačusetskih pelegrina i kasnijih hutera u Iowi. Tako je sve do kraja devetnaestog stoljeća pravo potajno ime Novoga svijeta bilo Utopija. U toku četiri stoljeća intelektualni vođe novog istraživanja ispitivali su i prevrnuli svaki kutak planeta. Preko kapetana Cooka ili Damina pošli su na duga, tegobna putovanja; praveći oceanografska i meteorološka ispitivanja, vadeći na svjetlo dana sva beskrajna čuda morske zoologije; preko Schoolcrafta, Catlina i Lewisa Morgana, te Spencera i Gillena u Australiji, pregledali su i registrirali urođeničke kulture, koje su već bile teško poremećene prodorom zapadnog čovjeka; preko Lavarda otkrili su »Ninivu«, sa Stephensom upoznali, pomoću crteža i opisa, prve velike ruševine majanskih spomenika. Daleki Turkestan i Unutrašnja Mongolija, nekad središta cvatuće kulture, poštedi su opet poznati zahvaljujući Aurelu Steinu i Raphaelu Pumpellvju. Iako su ta prva istraživanja bila kratka, brza i nužno površna, otkrila su načine života koji su sezali unatrag u daleku prošlost, iznoseći na vidjelo zaboravljene gradove i zapuštene spomenike, otkrivajući golemu raznolikost jezika i dijalekata stotine njih samo na uskom pojasu poput Nove Gvineje , zajedno s mitovima, legendama, oblicima plastične i grafičke umjetnosti, sistemima notacije, ritualima i zakonima, kozmogonijskim tumačenjima i religioznim vjerovanjima čovječanstva. I tako, u stoljećima u kojima su faktori mehaničke uniformiranosti sve više stjecali prevlast, smanjujući ili brišući prirodnu raznolikost za volju brzine, moći i novčane dobiti, ti su se drugi istraživači kretali prema suprotnom polu, te su i u početku i kasnije otkrili prvi put neizmjernu kulturnu raznolikost čovječanstva: bogato gnojivo ljudske povijesti, gotovo jednako izvornom obilju i raznolikosti prirode. Kao nusprodukt, i gotovo slučajno, to se svjetsko istraživanje u prostoru dopunjavalo s jednako tako odlučujućim povijesnim istraživanjem u vremenu: onim što ga je genijalni historičar Jacob Burckhard neprikladno označio kao »renesansu«. Otkrivanje grčke i rimske starine iz preživjelih dokumenata i spomenika, predstavljala je samo jedan događaj u mnogo širem pregledu čovjekove povijesti. Kao što su geografska istraživanja razvezala prostorne spone samo jednog tla i kulture, tako su i nova istraživanja vremena opustila spone neposredne sadašnjosti; po prvi puta čovjekov um počeo se slobodno kretati i u prošlosti i u budućnosti uzimajući i izabirući, sluteći i projicirajući, oslobođen provincijalnog diktata jednog i suviše nametljivog vremena »sada i ovdje«. Pomoću povijesti prirode i povijesti kulture, zapadni čovjek otkrio je mnoge značajne aspekte svoje prirode što ih je kvantitativno znanstveno ispitivanje bilo ispustilo iz svog vidokruga. Ako je današnja generacija izgubila osjećaj tog oslobođenja, razlog je tome što je znanost sedamnaestog stoljeća prebrzo osvojila um ideologijom koja je poricala stvarnost biološke samopreobrazbe i povijesne kreativnosti. Iako su druge kulture — poput sumerske, majanske i indijske — povezivale ljudsku sudbinu s dugim nizovima apstraktnog kalendarskog vremena, bitni doprinos renesanse sastojao se u tome da se kumulativni rezultati povijesti dovedu u odnos s raznolikošću kulturnih dostignuća koja obilježavaju uzastopne naraštaje. Iskapajući kipove, spomenike, zgrade, gradove, ćitajući stare knjige i napise, ulazeći ponovno u svijet davno napuštenih ideja, ti novi istraživači vremena postajali su svjesni novih mogućnosti svog vlastitog postojanja. Novi pioniri uma izmislili su stroj vremena, mnogo čudesniji od tehnoloških čudesa H. U trenutku kad u novoj, mehaničkoj slici svijeta nije bilo mjesta za »vrijeme«, osim kao funkciju kretanja u prostoru, povijesno vrijeme — ustrajnost u Bergsonovu smislu, koja uključuje trajanje kroz ponavljanje, oponašanje i pamćenje — počelo je igrati svjesnu ulogu u pitanjima svakodnevnog odlučivanja i izbora. Ako se živa sadašnjost mogla vidljivo preobražavati ili barem svjesno modificirati od gotičke u formaliziranu klasičnu strukturu, mogla se također preoblikovati i budućnost. Povijesno vrijeme moglo se kolonizirati i kultivirati, a sama čovjekova kultura postala je kolektivna izrađevina. Tom restauracijom povijesti profitirale su zapravo znanosti, dobivajući novi zamah od Talesa, Demokrita, Arhimeda i Herona Aleksandrijskog. Izgleda da je budućnost, makar još neokušana, po prvi put postala privlačnija od prošlosti, već kako je eksperimentalno i novo preuzimalo prvenstvo nad dobro provjerenim i tradicionalnim. Čak će i redovnik poput Campanelle, u samom srcu crkve, do savršenstva izraziti taj novi osjećaj u jednom pismu upućenom Galileju: »Vijesti o drevnim istinama, novim svjetovima, novim sistemima i novim narodima, znače početak nove ere«. Maštanje o »Novom svijetu«, koje je nakon petnaestog stoljeća obuzelo zapadnog čovjeka u toliko mnogo oblika, bilo je, dakle, pokušaj da se umakne vremenu i kumulativnom učinku vremena tradiciji i povijesti , zamjenjujući ga s još nezaposjednutim prostorom. Taj bijeg poprimao je mnoge oblike: religiozni oblik odlaženjem od službene crkve i njezine ortodoksije, utopijski oblik osnivanjem novih zajednica, pustolovni oblik osvajanjem novih zemalja, mehanički oblik zamjenom organizama strojevima, odmjenjujući fizičke promjene u kojima vrijeme postoji samo kao faktor trošenja s organskim promjenama u kojima vrijeme ostavlja svoj trajni zapis. Konačno, »Novi svijet« poprimio je i revolucionarni oblik: pokušaj prepravljanja života, običaja i ciljeva velikih masa stanovništva, u kojem su se svi takvi načini bijega manje ili više spajali u jedinstveni kompleks — u novo nebo i zemlju koja će početi živjeti kad jednom nestanu rojalizam, feudalizam, klerikalizam i kapitalizam. Taj pokušaj novog početka počivao je na ispravnom opažanju da je na raznim stupnjevima čovjekovog razvoja nešto pošlo iz temelja krivo. Umjesto da to prihvati kao neizbrisivo, kao neku integralnu manu koju je teologija nazivala istočnim grijehom, te umjesto da joj se pokori kao sudbinskom određenju bogova, zapadni čovjek je u svom sve većem samopouzdanju htio obrisati ploču i početi sve iznova. I upravo je tu bila zamka: jer u namjeri da savlada vrijeme i sve započne iznova, za njega je bilo imperativno ne da bježi od prošlosti, nego da je sučeli, te da njena traumatska iskustva svojim načinom života doslovno opovrgne u sebi. Sve dok svaki naraštaj ne učini to svjesno, ispitujući časne sjede vlasi svoje tradicije u svijetlu novih iskustava, vrednujući i odabirući svaki dio svoje baštine, čovjek ne može početi iznova. Um za umom započinjao je taj napor, ali i prerano ga napuštao. To tako ostaje hitna zadaća naših dana. Vanjski sukobi i unutrašnja proturječja Uvijek postoji raskorak između idealnih poriva i stvarnih dostignuća, u najmanju ruku raskorak u vremenu. To je dio prirodne povijesti ljudskih ustanova i ne bi trebalo da bude povod za nezreli cinizam. Ali u slučaju raskoraka između živog sna o Novome svijetu i prevođenja tog sna u stvarnost, proturječja su tako brojna, a postignuća tako mjestimična i toliko okaljana da se gotovo opiru sistematizaciji. Dio teškoća potječe iz činjenice da su istraživači i pustolovi nosili sa sobom snažne primjese Staroga svijeta, od kojih su se mnoge u toku tisućljeća pokazale kao kobne, ne izazivajući nikakvog ozbiljnog pokušaja iskorjenjivanja. Pokazalo se da nije tako lako presjeći sa Starim svijetom, s njegovom prošlošću, ni prostorno ni vremenski. Gledajući unatrag, danas možemo vidjeti da je namjera obri­sati ploču i početi iznova u Novome svijetu bila zasnovana na iluziji, ili bolje, na nizu iluzija. Kao u tipičnom mitu o Robinsonu Crusoeu, omiljenoj bibliji pionira kao i industrijskog poduzetni­ka, preživjeti u Novome svijetu bilo je moguće samo ako se iz brodoloma Staroga svijeta spase korisna građa i alat. Osvajajući obje Amerike i osnivajući trgovačke ispostave i kolonije drugdje, od Rta Dobre Nade do Jave, zavojevači su se mogli održati samo uz obilno korištenje nove tehnologije, njenih pušaka, čeličnih noževa, mačeta i svakovrsne željezne robe. Od početka održavao ih je mehanički Novi svijet; sa svakim novim izumom njihov dug stroju postajao je veći kako su kanal, parobrod, željeznica i telegraf sve više zbližavali oba nova svijeta. Što je naseljeni Novi svijet više prosperirao, to manje su mu služili njegovi vlastiti primitivni temelji, nekoć visoko cijenjeni, kasnije sentimentalno i prekomjerno slavljeni. U Sjedinjenim Državama, ta proturječnost između idealne namjere i djela karakterizirala je nastupanje pionira prema zapadu: možemo je vidjeti čak i u životnom putu Audubona, duha duboko zaljubljenog u divljinu, koji je cijeli svoj život posvetio promatranju i slikanju ptica i sisavaca sjeverne Amerike — ali je gotovo upropastio tu svoju namjeru uloživši sav svoj radni kapital u parnu pilanu, još nezreli mehanički pothvat, što ga je otjeralo pod stečaj. Sami doseljenici koji su okretali leđa priobalnim naseljima u potrazi za nezavisnošću i slobodom, zahtijevali su ne samo aktivnu pomoć centralne vlasti u gradnji kanala, cesta i željeznica, nego su pozivali i nacionalnu vojsku da zaštiti njihove naseobine, te da potisne, razvlasti, a u slučaju otpora i poubija urođenike koji su im stajali na putu. Što su drugo bili indijanski »rezervati« nego rani koncentracioni logori? Iako su filozofi prosvjetiteljstva u osamnaestom stoljeću, Diderot ništa manje od Rousseaua, vjerovali u prirodnu dobrotu čovjeka, stvarno ponašanje novih istraživača i prečesto je potvrđivalo biblijsku istinu da su »čovjekove misli opake od njegova početka«. Ono što je Jahve rekao Noi i njegovim sinovima vrijedilo je i za čovjeka Novoga svijeta: »Neka vas se boje i od vas strahuju sve životinje na zemlji, sve ptice u zraku... « Te prastare riječi, primijenjene na obje Amerike, imaju koban prizvuk čiji je smisao shvatio jedan od najvećih znanstvenika-istraživača, Alexander von Humboldt: »U tom raju američkih šuma«, pisao je on, »jednako kao i svagdje drugdje, iskustvo je poučilo sva stvorenja da dobroćudnost i moć rijetko idu zajedno«. Ta tvrdnja ima univerzalnu vrijednost. Ipak, bilo je moguće da u ovom stoljeću američki historičar Walter Webb napiše povijest američke Granice, koju neki eminentni učenjaci smatraju klasičnim djelom, u kojoj se naglašava doprinos Granice bogatstvu, slobodi i moći, uz samo dvije rečenice o ropstvu, kao da se radi o »drugorazrednoj slučajnosti« u cijelom procesu. Unatoč tome, i ekonomski i kulturni dobitak od novih istraživanja bio je autentičan i bilo bi loše kada bismo ga umanjivali, kao i kad bismo olako uzeli popratne zasluge tehnologije. Usprkos svim zabludama i nedjelima, moderni čovjek je postao po prvi put u cijelosti svjestan planeta na kojem živi, sveg njegovog bogatstva i raznolikosti obitavališta, načina života, kulturnih dostignuća, ekološkog zajedništva. Ni s najbrutalnijeg kitolova nisu dolazili samo ulje ili kitova kost, nego i stanovita saznanja o klimi, oceanskim strujama, tropskom voću i povrću, o Indijancima, Polinežanima i Mikronežanima koji su živjeli drugačijim životom, drugačijim ritmom i zbog drugih ciljeva nego baštinici »civilizacije«, kako ju je nazivao Jackson, jedan Melvillov lik. Apstraktni kozmos vremena, prostora i gravitacije, ustanovljen neovisno znanstvenim opažanjem i znanstvenim instrumentima, spušten je tim istraživanjem na zemlju koja je vrvjela od života. Kako se naseljavanje širilo, rasle su začuđenost i radost nad darovima prirode: kad se planet jednom rastvorio, pokazalo se da je čovječanstvo daleko bogatije nego što su ikad mogli zamisliti oni koji su ostali kod kuće. Istražujući prašumu Orinoca, Humboldt nije mogao sakriti svoje ushićenje: za tri mjeseca sakupio je oko 1600 biljaka, a od toga 600 novih vrsta! Činilo se, kao nikad prije, da je zapadnog čovjeka obuzela nova radoznalost, nova strast za otkrićem, novi užitak u pronalaženju rijetkih minerala, identifikaciji nepoznatih biljaka, kušanju egzotičnog Voća i plodina, skupljanju njihova sjemena. Stara paleolitska potraga, s nalaženjem i izabiranjem, traženjem i sakupljanjem, kušanjem i izdvajanjem uzoraka, počela je iznova u velikim razmjerima. U Sjevernoj Americi divlji golubovi su u jatima od nekoliko desetaka tisuća zatamnjivali nebo; na prerijama jagode su rasle tako gusto da su noge konja izgledale kao oblivene krvlju, kako svjedoči jedan putnik. Jer čovjek Novoga svijeta bio je prije svega istraživač. Audubon je, čak i prije A. Wallacea, skupio i okusio uzorke svih ptica što ih je ubio, te piše da je djetlić neukusan jer se hrani mravima, da su galebovi koji se hrane sleđevima preslani, ali da je čvorak slastan. Još jednom je zapadni čovjek zagledao bolje i pažljivije u ono što mu je bilo pod nogama, tražeći ne samo žilu mramora ili naslage zlata i srebra, nego i ležišta ugljena, bazene mineralnog ulja, nalazišta metalne rudače; u toku tih ispitivanja otkrivao bi kosti koje ranije nije primjećivao, jer mu je nedostajala ili osjetljivost ili znanstveno obrazovanje, i zamislio bi se nad njima, kao nad kostima slona u Sibiru, gdje divlji slon inače nije poznat. Pretražujući dublje teren, našao je goleme ostatke reptila koji su, kako je kasnije shvatio, lutali zemljom eonima prije pojave sisavaca. Iako je prošlo mnogo vremena prije nego što su se ti raspršeni nalazi mogli skupiti i inteligentno obraditi u krilu empirijskih i povijesnih znanosti, priča o tehničkom i znanstvenom napretku nakon šesnaestog stoljeća ne može se pravilno ispričati, a još manje po zasluzi ocijeniti, ako se ne pozovemo na to iscrpno izlaganje sadržaja zemlje — na istraživanje koje je još uvijek daleko od svog završetka, jer smo tek načeli dubine zemlje i mora, ili se uhvatili u koštac s golemim, ali dugo nevidljivim svijetom mikroorganizama. Izjednačavati naše mnogostrano tehničko napredovanje samo s izumom automatskog razboja i sličnih mehaničkih pokretača, značilo bi zabašuriti veliki dio čak i samog utilitarnog procesa. Od šesnaestog stoljeća pa nadalje, kapitalna akumulacija neposrednih saznanja o prirodi lako se može usporediti sa sve većim ulaganjem kapitala u brodarstvo i rudarstvo, u postrojenja i tvornice. Tko će reći što je donijelo veći dobitak? Mnogi od najboljih umjetničkih umova pridružili su se tom ispitivanju. Tražeći fosile po brdima Toskane, Leonardo da Vinci je položio temelje geologije i evolucije. On je slutio da je tamo gdje su ti organizmi uspijevali, ocean nekoć morao pokrivati zemlju; Dürer je, prema Panofskom, skupljao kosti, školjke, orahe neobična oblika, rijetko bilje i kamenje. I tu početak pada u srednji vijek, ali naravno, u smislu njegove vlastite natprirodne ideologije: jer što su bile moći svetaca, komadići kose i kostiju, krpice odjeće, ampule s krvlju i drvo s pravoga križa, nego primjeri tog istog, nezasitno pohlepnog duha, pa čak i istog vrednovanja magije i čuda života kroz njegova najkonkretnija, iako praznovjerja puna očitovanja. U petnaestom stoljeću takve zbirke su dobile svjetovni sadržaj, a njihovi pokrovitelji izlagali su svoje »kabinete s kuriozitetima«, koji su rasli i širili se sve dok nisu postali javne ustanove koje danas zovemo muzeji. U osamnaestom stoljeću slavu je stekla rana Tradcscantova zbirka, kao i kolekcija londonskog arhitekta Sir Johna Svanea, s velikim bogatstvom arhitektonskih predmeta. Žive zbirke u zoološkim i botaničkim vrtovima nadmetale su se sa zbirkama neživih predmeta. Putovanja kapetana Cooka po Tihom oceanu — karakteristično isprva zamišljena kao astronomsko opažanje prolaza Venere — donijela su bogatu zalihu botaničkih i antropoloških podataka, a tako i čuveno Darwinovo putovanje na brodu »Beagle«. Kapetan Cook će zapisati da su se čak i na sumornoj Ognjenoj zemlji njegovi znanstvenici mr. Banks i doktor Solander vratili na brod »s više od stotinu raznovrsnih biljaka i cvjetova, od kojih su svi potpuno nepoznati botaničarima u Evropi«. U svojoj fiksaciji na fizikalne znanosti i na njima pripadnu tehnologiju, viktorijanski učenjaci i mnogi njihovi kasniji nasljednici previđali su neizmjernu važnost koju je to novo istraživanje imalo za kasniji proces industrijalizacije. Organske znanosti, zoologija, botanika i paleontologija, sa svojim iscrpnim inventarom oblika i vrsta, imale su niži status od onih što su spadale u apstraktni okvir matematike, mehanike i fizike. Ali vrijeme je da se doskoči tom jednostranom stavu: na svakom stupnju razvoja oba načina znanosti — onaj konkretni, empirijski i povijesni s jedne, te apstraktni, matematički i analitički s druge strane — bila su jednako nužna za oblikovanje odgovarajuće slike stvarnosti. Ako ništa drugo, tražitelji i sakupljači služili su potrebama života plodnije od fabrikatora i manipulatora. Ukratko, davno prije nego što je razdoblje zemaljskih otkrića doseglo svoj jalovi vrhunac u nekoliko smionih djela kao što su uspon na Mount Everest ili označivanje mjesta »otkriće« Sjevernog i Južnog pola, pustolovi i tragači, rudari, lovci i sakupljači, geolozi, zoolozi i botaničari počeli su po prvi put sastavljati sliku Zemlje ne samo kao čovjekovog obitavališta, nego kao sjedišta organske evolucije i doma, dragocjenog i čudesnog doma života samog, u svoj njegovoj konkretnoj neizmjernosti i raznolikosti. Iznijeli su na svjetlo dana dugo zakopana dostignuća, koja su arheolozi i paleoantropolozi u toku ovog poslednjeg stoljeća okrunili još i svojim rezultatima. Bez tog istraživanja, koje je sakupilo čovjekovo dosad nedokučivo postojanje i time stvorilo još veće buduće mogućnosti, čovjekov osjećaj vlastitog dostojanstva i sudbine bio bi trajno zasjenjen astronomskim otkrićima šesnaestog stoljeća. U povijesnoj perspektivi, kulturni dobitak od tog novog istraživanja trebalo bi da teži više od neposredne materijalne koristi stečene trampom ogrlica i drangulija za krzna, kožu i slonovu kost ili kontrolom tržišta koju su provodila kraljevstva i carstva u opadanju. Ekonomska korist do koje je došlo zaoravanjem i obrađivanjem golemih područja još neiscrpljene zemlje, sječom golemih količina drva i iskorištavanjem svakovrsnog rudnog bogatstva, bila je, naravno, neprijeporna. Ali sav taj napredak samo je nastavljao, iako bržim tempom, ono kretanje koje je započelo još u srednjem vijeku i na koje su sve do devetnaestog stoljeća malo utjecali žito, kukuruz i pamuk Novoga svijeta ili vuna iz Australije. Na dugi rok se kao najvažnija pokazala kulturna razmjena, a upravo je nespremnost zapadnog čovjeka za suradnju i dvosmjernu razmjenu — njegova sebičnost, taština, nesklonost da uči od onih koje je pokrio, te njegova proračunata okrutnost — stvarno zatrla mnogu potencijalnu prednost Novog istraživanja. Čak i sa stanovišta industrije trebalo je da zapadni čovjek istraži cijeli planet, zato da u potpunosti iskoristi njegov tehnološki potencijal. U osamnaestom stoljeću Turgot je vjerovao da je evropska »misija« kolonizirana i civiliziranja svijeta nužan preduvjet za njezin vlastiti razvoj. To vjerovanje, kako ističe Frank Manmel, dijelili su i tako kasni reformatori kao Condorcet i Saint-Simon. Pa iako je zapadni čovjek postigao taj cilj, bio bi vjerojatno mnogo uspješniji da je poklonio veću pažnju kulturama koje je rascijepio i uništio; upropaštavajući ih, smanjivao je i svoj vlastiti intelektualni kapital. Iako industrijalizacija u osamnaestom stoljeću nije trebala proizvode Novoga svijeta da bi napravila svoje nove strojeve ili počela iskorištavati ugljen kao izvor energije — isprva upravo obratno — doprinos Novoga svijeta u biljkama kao što su kukuruz, krumpir i ječam, omogućio je migraciju sve većeg broja radnika iz poljoprivrede u industriju. Zauzvrat, upravo je Novi svijet, kao tržište za tekstil, dragulje, staklena zrnca i željeznariju, nudio najprobitačniji odušak za masovnu proizvodnju. Sto se tiče duga naše današnje tehnologije primitivnim društvima, on će ostati velik uzmemo li u račun samo jedan doprinos: onaj što ga je dalo neko opskurno pleme amazonskih Indijanaca, naučivši se služiti svojom domaćom biljkom — gumijevcem, i koje je proizvelo, još prije susreta s bijelim čovjekom, ne samo gumenu loptu, nego i štrcaljku i kišnu kabanicu. Ni jedan izum dvadesetog stoljeća nije neobičniji od tog maštovitog korištenja biljnog svijeta: djelo još spektakularnije od prvog dobivanja metala ili topljenja stakla. Bez tog primitivnog korištenja divljeg gumijevca, čija je prirodna botanička rasprostranjenost isprva bila ograničena, moderni svijet ne bi imao ni prirodnu ni umjetnu gumu, za koju je prirodni kaučuk poslužio kao model. Bez gume bi, očito, sav naš motorni transport škripeći zastao. Još jedan prilog »primitivne kulture« — kora stanovitog peruanskog stabla, izvorište kinina — omogućio je zapadnom čovjeku da savlada malarična područja Amerike, Afrike i Azije. Sve u svemu, četiri posljednja stoljeća izviđanja i istraživanja za naš su matični tehnološki razvitak posve jednako važna kao i građenje pogonskih strojeva ili razvoj električne komunikacije. Uvriježena slika »prave« industrijske revolucije koja je, navodno prije svega, stvar ugljena, željeza i pare, umanjuje ili potpuno predviđa značenje takvih nalaza. Međutim, samo mali dio kovina i rijetkih tipova tala, nužnih za svaku razvijenu tehniku, postoji na svim kontinentima: mangan, magnezij, krom, torij, tungsten, platina, iridij, aluminij, helij, uran da ne spominjemo naftu i ugljen , raspoređeni su na planetu samo mjestimice. Kemijsko otkriće tih elemenata i korištenje tih rudnih bogatstva bilo je nužan preduvjet za svaki obuhvatniji sustav invencije i proizvodnje. Čak i danas, unatoč čudesima što ih stvara sintetska kemija praveći molekule po narudžbi, kemičari i biolozi obnavljaju praksu sistematskog ispitivanja mora, sluteći, ne bez dobrih razloga, da su stanovnici oceana, od kojih su neki naučili proizvoditi struju visokog napona davno prije čovjeka, još mnogu dragocjenu tajnu zadržali za sebe. Neka od tih otkrića, recimo i to, imaju svoju negativnu stranu. Dvije od najstarijih biljaka, opijumski mak i konoplja — koje nisu »otkrivene«, nego su se same širile — odavno su bile pogubne za čovjeka. Pa iako nove stimulanse, čaj, kavu, mate, treba uglavnom ubrojiti u dobitak, možda čak i u aktivne faktore intelektualne živosti Evrope od sedamnaestog stoljeća naovamo, prihvaćanje duhana širom svijeta, ne kao obrednog mirisa kod jednostavnijih naroda, nego kao kronične ovisnosti i neurotične prisile, treba zasigurno knjižiti u pasivu. Na sličan način je obilje žita i krumpira snizilo prozvodnu cijenu gina, whiskeyja i votke, izazivajući među siromašnima i eksploatiranima periodične epidemije opijanja, kao neku kompenzaciju za sve surovosti industrijskog poretka. Ali čak i uz takve regresivne strane, prednosti koje su stečene tim dalekosežnim teritorijalnim istraživanjem bile su neizmjerne. Mnoge takve zapanjujuće koristi isprva su malo što du govale mehaničkoj industriji: prije će biti obratno. Bez porasta mineralnog bogatstva, sirovina i jestivih biljaka, ne koje se obično pripisuju samo prirodnim znanostima i izumima bile bi zakasnile, a u nekim slučajevima pokazale bi se kao nemoguće. Iako se to premalo shvaća, prekomorska istraživanja zapadnog čovjeka imala su još jedan ključni učinak: naime, na razvoj samih egzaktnih znanosti. Dugotrajna plovidba otvorenim morem, ponekad i tjednima bez kopna na vidiku, zahtijevala je više od hrabrosti i luđačke smjelosti, iako se i takva smjelost, kao u slučaju Norvežana ili njihovih suvremenika s Hawaija, uglavnom temeljila na pomnom promatranju prekomorskog leta kopnenih ptica. Pomorska vještina zahtijevala je egzaktno znanje: upravo su na moru po prvi puta izrađeni glavni postupci same znanstvene metode. Osim zbog potrebe astrološkog predskazivanja, evropski um okrenuo se točnom određivanju položaja Sunca i zvijezda upravo zbog toga što je pomorcima, trebalo astronomsko znanje. Potreba za sigurnošću prilikom približavanja kopnu, to jest, mjerenje dubine i točno bilježenje rezultata, stvorilo je u pomorskih naroda naviku kvantitativnog opažanja; potreba da se predvide i preduhitre vremenske mijene dovela je do neprestanog promatranja oblaka, vjetrova, boje i strujanja mora. Ucrtavanjem kursa plovidbe i unošenjem topografskih podataka na karte, ustanovljeno je visoko knjigovodstvo znanosti. Na kraju, vođenje brodskog dnevnika i promptno zapisivanje opaženog postalo je uzor za pomno laboratorijsko bilježenje, a neprestano kartografsko ispravljanje hipotetičkih ili grubo nabačenih podataka, pomoću brižljivog neposrednog opažanja, prethodilo je metodologiji eksperimentalnih znanosti. Znanstveni um registrirao je i osnažavao čitavu tu praksu. Izvorni dug moderne znanosti navigaciji nije manji od njezina duga kapitalističkom knjigovodstvu: upravo je na tom dvostrukom temelju zaživjela ona apstraktna građevina koju je sedamnaesto stoljeće poistovjetilo s kozmičkom stvarnošću. Utopija Novoga svijeta Kako sam već napomenuo, u početku su dva oblika istraživanja, zemlje i tehnologije, imala zajedničko ishodište te su se dugo i trajno prožimala. Zapadni čovjek ili barem njegova osviještena manjina vjerovao je u toku nekoliko stoljeća da će iz oba ta svijeta biti moguće izvući sve najbolje. Izvorne vizije Novoga svijeta, koje nam ostaju samo kao slika u sjećanju, danas su od nas dovoljno daleko da možemo sagledati koliko mnogo zajedničkih crta sve one, zapravo, sadrže. Za oba ta pokreta karakteristično je neskriveno neprijateljstvo prema prošlosti — iako prema različitim dijelovima te iste prošlosti: oni su se otvoreno dičili raskidom, ako već ne i njenim posvemašnjim uništenjem. U osamnaestom stoljeću, ti su se oprečni stavovi sabrali u ličnostima poput Jean-Jacquesa Rousseaua i Denisa Diderota: prvi je uzdizao primitivno i neintelektualno, ono pučko u drevnom seljaštvu, prezirući formalizirani poredak za volju spontanosti i jednostavnosti; drugi, iako je osobno žudio za otvorenom seksualnom slobodom Polinežana, više je vjerovao intelektu nego nagonima i prirodnim osjećajima, marljivo ispitujući procese mehaničke invencije i proizvodnje. Činjenica da su ta dva čovjeka u početku bili prijatelji, samo još više podvlači njihovu simboličku ulogu. Ispod ta oba stava prema prošlosti ležao je osjećaj koji se javljao i ranije u povijesti, osobito u šestom stoljeću pr. Država, službena religija, činovništvo, vojska — te uvijek obnavljane civilizacijske ustanove bile su, doista, kadre ostvariti velike konstruktivne transformacije okoline, ali ljudska cijena njihove uspješnosti bila je previsoka: klasna struktura, doživotno obavljanje samo jedne funkcije, monopoliziranje zemje te privrednih i obrazovnih mogućnosti, nejednakost imetka i povlastica, kronično divljaštvo ropstva i rata, strah, opsjednutost i paranoidne ambicije vladajućeg sloja, sve to kulminiralo je u masovnim razaranjima i istrebljivanju. U dvije riječi, noćna mòra. Takva neprestana zastranjenja organizacije moći poništavala su ono što je zaista govorilo u prilog takvom sistemu, postavljajući, barem u umovima potlačenih i porobljenih, ozbiljna pitanja o vrijednosti same civilizacije. Te su sumnje pothranjivale misao da bi ljudi mogli biti sretni, slobodni i pošteni samo ako se unište institucije i strukture stare civilizacije. U svom ogledu za Akademiju u Dijonu, Rousseau je tu misao izrazio u njenom najekstremnijem obliku, osudivši demoralizirajuće djelovanje znanosti i umjetnosti, tih obilježja civilizacije u koja su ljudi najmanje sumnjali. Misao da mnoge stvari u civilizaciji zapravo više štete nego koriste, izražena je na ovaj ili onaj način u mnogim aksijalnim religijama i filozofijama, te je poprimila oblik čežnje za elementarnijim načinom života — za povratkom na selo, u bambusov gaj ili u pustinju, sa željom da se čovjek odvoji od prinude i surove regimentacije, koju je kao cijenu za bogatstvo, »mir« i pobjedu u ratu zahtijevala megamašina. Kad jednom shvati traumatsko djelovanje civilizacije, mislili su stari proroci, čovjek bi se mogao preporoditi i započeti nov život na zdravijoj osnovi, opirući se jalovoj tradiciji, stvarajući nove zakone, istražujući nepoznate zemlje, odbacujući staru stegu. Takvi su se nagoni opet potvrdili velikom seobom u područja divljine, što je karakteriziralo kolonizaciju Novoga Svijeta: pio­niri koji su civilizaciju morali ostaviti za sobom, ponašali su se, kako je rekao Longfellow, tako »da nas svaki novi dan zatekne dalje nego što smo bili danas«. Takav izlaz bio je, na žalost, do­stupan samo pustolovnoj manjini. Osnovna misao o »napredovanju kretanjem« na čudnovat na­čin povezivala je i lutajuće graničare Novoga svijeta i pionire mehanike, koji su za posljednja tri stoljeća ne mali dio svojih energija posvetili ubrzanju svih oblika mehaničkog transporta. »Što brže kretanje, to veći napredak«, glasilo je opće prihvaćeno pravilo. Iza oba nastojanja stajalo je vjerovanje da »dalje« ne znači samo dalje u prostoru, nego i dalje od prošlosti. Onaj dio koji je došao pod utjecaj Rousseaua i njegovih sljedbenika, u mjeri u kojoj je tražio primitivniji okoliš i jednostavnije načine života značio je svjestan povratak arhaičnim sredstvima stjecanja za život. Bio je to, zapravo, pokušaj da se sve započne iznova na onom stupnju paleolitske i neolitske kulture, prije nego što su nove ustanove civilizacije pobijedile i nadvladale male i rasute poljoprivredne zajednice. Za kratko razdoblje, gotovo za cijelo jedno stoljeće, izgleda­lo je kao da bi ovo potonje nastojanje moglo djelomice i uspjeti. Čak i kad je podlegao novim snagama industrijalizacije, ostavilo je na američkom načinu života tragove koji još uvijek nisu potpu­no nestali — iako su danas sretno subliminirani u pokretu za očuvanjem tradicija i u naporu da se, barem u ostacima, sačuva dio gotovo prvobitne divljine. Dokazi o tom kratkotrajnom uspjehu poznati su svima koji su proučavali naseobine pionira. U njima su klasne razlike, regimentacija i ozakonjena nepravda Staroga svijeta bile samo blago i povremeno naznačene, ako već ne odsutne. Arbitrarna politička moć, kako su je imali kralj i feudalna vlast, ne samo što je bila obuzdana predstavničkom vlašću, nego se, kao u Novoj En­gleskoj, pojavio zdravi razvoj komunalne autonomije. To je vrijedilo i za crkvu kojom je upravljala kongregacija, za besplatne škole i knjižnice, te za ustanovu zbora građana koji se bavio lokalnim javnim poslovima. Živeći u malim i djelomice autarhičnim zajednicama, u kojima je svaki član morao računati na susjedovu pomoć, bilo da je dizao krov ili komušao kukuruz, ili se kao u rudarskom logoru udruživao protiv desperadosa, za neko vrijeme izgledalo je da su pioniri našli put kako da prevladaju jednostrani način klasne eksploatacije što ga je bila uvela civilizacija. U tim uvjetima čak je i ekonomska podjela rada pokazivala tendenciju nestajanja. George Perkins Marsh, geograf i lingvist, jedan od izuzetnih umova poniklih u toj sredini, rekao je u svom predavanju o engleskom jeziku: »Osim u pukim mehaničkim stvarima, a i u tome prilično nesavršeno, mi smo načelo podjele rada prihvatili u mnogo manjoj mjeri od svih drugih civiliziranih naroda. Ako baš nije majstor, svaki čovjek je amater u svakom zanatu. Svatko je svećenik, liječnik i pravnik sam sebi, a tako i savjetnik svom susjedu, u svim pitanjima znanosti koja se odnose na te pozive. « Emersonov esej »O osloncu na vlastite snage« samo potvrđuje taj stav. Marsh nije ni pretjerao, ni previše idealizirao takvo stanje. Neko kratko vrijeme, okruglo između 1800. Tipični likovi tog vremena nisu zazirali od znanosti, mehaničke inventivnosti ili industrijske organizacije: naprotiv, prihvaćali su sve te nove mogućnosti u širem životnom okviru, koji je uključivao čovjekovo prirodno i humanističko nasljeđe. Dok je Thoreau, na primjer, reagirao na prirodni okoliš istražujući svaku šumu, polje i rijeku oko Concorda, unapređivao je i svoj obiteljski obrt izradu olovaka, primijenivši novi postupak pročišćavanja grafita, čemu je čitao u nekom znanstvenom časopisu. Ista spremnost punoća reagiranja karakterizira i ujedinjuje i ostale vodeće umove u galaksiji Novoga svijeta: Audubona, Olmsteda, Emersona, Marsha, Melvillea i Whitmana. Oni nisu bili ni pustinjaci ni primitivci; u svom su umu barem intelektualno, odbacili otrcano i blatno ruho svih prethodnih civilizacija. Ta utopija Novoga svijeta, ta obećana zemlja, bila je ubrzo pokopana pod prahom i pepelom erupcije što je u devetnaestom stoljeću izbila nad zapadnim svijetom, zahvaljujući ponovnom javljanju i jačanju svih onih snaga koje su izvorno i rodile samu »civilizaciju«. Uspon centralizirane države, širenje birokracije i obavezne vojne službe, regimentacija industrijskog sistema, pošast financijskih špekulacija, širenje imperijalizma kao u ratu s Meksikom , te kontinuirana zloupotreba ropstva — svi ti negativni procesi nisu samo pomračili san o Novome svijetu, nego su još jače nego ikada vratili mučne snove Staroga svijeta, od kojih su doseljenici i bježali u Ameriku, riskirajući svoje živote i gubeći svjesno svoje kulturno nasljeđe. Ta regresija imala je za posljedicu da je u ljudskome duhu mehanički Novi svijet istisnuo romantični« Novi svijet: ovaj potonji postao je tek eskapistički san, a ne ozbiljna alternativa postojećem poretku. Jer u međuvremenu pojavio se novi bog, i nova religija opsjela je um: iz te veze uzdigla se nova, mehanička slika svijeta, koja je se svakim novim znanstvenim otkrićem, sa svakim novim i uspjelim izumom potiskivala i svijet prirode i raznolikost simbola čovjekove kulture, za volju okoline skrojene isključivo po mjeri stroja. Ta ideologija davala je primat denaturiranom i dehumaniziranom okolišu, u kojem je novi tehnološki kompleks mogao cvasti a da ga ne sputavaju nikakvi ljudski inte­resi i vrijednosti, osim onih same tehnologije. Veliki dio ljudskog roda i prebrzo će doslovce zaboraviti da je ikad postojao neki drugi okoliš ili neki alternativni način življenja. Usporedba sa srednjovjekovnim naturalizmom Da bismo shvatili prirodu te nastupajuće ideološke preobrazbe, moramo je usporediti s onom što se odvijala u Evropi krajem srednjeg vijeka. Rudimentarna znastvena spoznaja koju je imalo srednjovjekovno doba, s iznimkom elemenata geometrije i astronomije, predavala se uglavnom po medicinskim školama počevši od one najutjecajnije u Salernu. Osim neposrednog iskustva s organizmom što ga liječnici nužno imaju, želja za znanjem o prirodi iscrpljivala se većinom u obliku niza gotovo slučajno postavljenih pitanja o svijetu prirode. U svom traktatu o »Salernitanskim pitanjima«, rukopisu nastalom relativno kasno, izgleda negdje oko godine 1300, Brian Lawn primjećuje da iako ta pitanja potječu iz mnogih drevnih izvora, »jedva njih deset bavi se apstraktnom, aristotelovskom fizikom i metafizikom, a samo dva bave se intelektom ili dušom«. Kaže nam, također, da se pitanja u cijelosti »svode gotovo isključivo na svjetovne teme poput antropologije, medicine, zoologije, botanike, mineralgije, alkemijskih eksperimenata, meteorologije i geografije... Naglasak je na eksperimentu i alkemiji«. Samo znanstvena uljudnost navela je Lawna da ta pitanja svrsta pod odgovarajuće današnje znanstvene discipline, jer pozitivna znanost bila je još stoljećima daleko. Pitanja sežu od »Zašto jeka ponavlja naše riječi? « i »Zašto su sasušeni starci uvijek skloni spavanju«, do »Kako se to riba ili mlijeko pretvaraju u ono što nas hrani? «, »Zašto divlji jednorog stišava svoj žestoki gnjev u naručju djevice? « ili »Što stvara kišu, vjetar i uznosite oblake? « Ta pitanja karakteristična su za umove koji su se tek počeli buditi za svijet prirode: još uvijek zbunjene, nesposobne da se snađu, još uvijek velikim dijelom zavisne o grčkoj i rimskoj tradiciji, pa i u slučaju ovih spomenutih pitanja. Usporedite ta pitanja s preciznim odgovorima srednjovjekovnog umjetnika: ovo je bršljan, ovo je lovački pas, ovo je seljak koji kosi, ovo je lukavi stari pop. Iako je u oba slučaja um bio sputan nedostatkom apstraktnog okvira i metode, umjetnik je prirodi i znanosti zasnovanoj na prirodi bio bliži od učenog čovjeka koji je u latinskim stihovima nasumce postavljao navedena pitanja. Ne stoji, međutim, da je srednjovjekovnom umu nedostajala sposobnost bavljenja apstrakcijama: posve obratno. U djelu »Znanost i moderni svijet«, A. Whitehead, i sam značajni matematičar i filozof, naglašava da je izvanredna profinjenost apstraktne misli u kršćanskih teologa, kao i njihova duboka vjera u jedan uredan, suvisao i shvatljiv svijet, pružila najsnažniji mogući potporanj racionalnoj znanosti: skolastička teologija nije samo pretpostavljala odgovarajuću racionalnost u svemiru, nego je ispitivača koji bi je prihvatio kao svršenu stvar, uvjeravala u njegov konačni uspjeh. Razlika između sistema logičkih apstrakcija što su ga razvili skolastici i onoga što su ga kasnije razvili znanstvenici, sastoji se u tome da je za srednjovjekovni um stvarni svijet bio Nevidljivi svijet, onaj za koji je sav ovozemaljski život bio samo priprema. Temeljna zaokupljenost aksijalnih religija smrću, nebićem, »zagrobnim životom«, lišavala je te religiozne apstrakcije mogućnosti svake neposredne primjene na tehnologiju — iako je ne mali dio mentalne energije velikih umova tog doba bio utrošen na kovanje ingenioznih karika, ili bolje, na ispredanje paučinastih niti koje povezuju te krajnje apstrakcije — boga, duha svetoga, anđele, besmrtnost, nebo i pakao — s konkretnim građanskim i domaćim životom zajednice. Sama znanost, a s njom kasnije i znanstveno usmjerena tehnologija, nije počela cvjetati sve dok se srednjovjekovna sposobnost logičkog postupanja sa zamišljenim entitetima i pretpostavljenim odnosima nije vratila kroz nova zbivanja u matematici. Pitanje o tome koliko, anđela može stati na vrh igle nije više apsurdno u molekularnoj fizici, jer je ona otkrila koliko je zaista široka ta igla i koju ulogu nevidljivi elektronski »navjestitelji« imaju u plesu života. Srednjovjekovnoj tehnologiji nisu nedostajale stroge apstrakcije, nego sposobnost da istodobno uđe u konkretnosti i da ih shvati u sveukupnom bogatstvu, gustoći i povezanosti koju predstavlja organizirani život. Ovdje je estetski naturalizam dao svoj prilog. Ako je htio; dobiti majstorsko pismo svog ceha, i onaj najograničeniji šegrt morao je, ipak, po povratku sa svojih putovanja, ispričati svojim majstorima sve što je vidio svojim očima i kopirao svojim rukama. Umjetnici-obrtnici prenosili bi to novo znanje na slike u kamenu, drvu, na oslikanom pergamentu: na crkvenim vratima i korskim klupama, u kalendarima i časoslovima naći ćemo prizore i prizore iz svagdanjeg života koji nisu obrađeni samo kao svjedočanstvo o nekom konačnom duhovnom otkrivenju, nego u njima uživamo kao u neposrednim nosiocima i estetskih oblika i duhovnih značenja. »Skulptori grifona i himera«, piše Lyn Thorndike, »nisu se zadovoljavali reproduciranjem postojećih životinja, nego su svoje vladanje životinjskom anatomijom iskazivali stvaranjem neobičnih mješanaca i hibridnih čudovišta — gotovo bi se moglo reći, evolucijom novih vrsta — koja ipak imaju svu sličnost kopija po živim oblicima. Upravo je taj uzgajivač u kamenu, taj Burbank olovke i Darwin dlijeta, poznavao prirodu i proučavao botaniku i zoologiju na mnogo superiorniji način od učenjaka, koji se naprosto utopio u djelima Aristotela i Plinija. « To ponovno zadobivanje prirode opažanjem i točnim prikazi­vanjem prethodilo je »obnovi učenosti« i bilo je daleko bliže izvornoj grčkoj znanstvenoj tradiciji nego ustrajno oponašanje mrtvih klasičnih oblika ili pobožno čitanje trošnih i oštećenih grčkih tekstova. Izrastajući iz svakodnevnog rada slobodnih gradova, pod vodstvom autonomnih cehova koji su kroz natjecanje bili razvili visoka zanatska mjerila, taj proces naturalizacije dobivao je na snazi, te ne iznenađuje da se u šesnaestom stoljeću razvio još više i preobrazio obrtnika u punokrvnog umjetnika, radnika i mislioca istodobno, organizatora i stvaraoca koji je jed­nom metodom ispitivao svaki vid iskustva, u svojoj profesiji i izvan nje. Umjetnici renesanse otvorili su izravan put iz »naturalizacije« u »humanizaciju«: najprije će sveto trojstvo poprimiti čisto ljudski oblik, zatim će početi nestajati sveci i poganski bogovi,ostavljajući nam prirodni krajolik Ruysdaela i Constablea, prirodnog čovjeka Rembrandtovog ili Hogarthovog, te obične seljake braće Le Nain, kao znak da se ušlo u sve dijelove svijeta prirode, otvorenog čovjekovoj kulturi. U tom procesu, obrtnik i umjetnik su za mnoga stoljeća prethodili naturfilozofu i znanstveniku. Štoviše, novi mehanički izumi, sat i tiskarska preša, izvršili su duboki utjecaj na znanstveni um. Ne iznenađuje nas, stoga, da je do odlučujuće promjene u konačnoj artikulaciji slike Novoga svijeta došlo zbog jednog ranijeg izuma srednjovjekovne tehnike: izrade staklenih leća. Astronomska opažanja, što su ih s toliko teškoća, golim okom, obavljali; Kopernik i Tycho de Brache, bila su uzela maha, a sve to olakšao je izum teleskopa. Heliocentrizam se prihvaćao polako: imao je, zapravo, malo utjecaja na učeni svijet još cijelo stoljeće poslije Kopernika. Čak se i danas većina ludi zadovoljava zdravorazumskim stavom da se Sunce okreće oko Zemlje. Ali teleskop i mikroskop napravili su golemu razliku, jer su makrokozam i mikrokozam, beskrajno malo i beskrajno veliko, prestali biti puki spekulativni pojmovi: otkrili su, barem potencijalno, idealne granice smislenog vizualnog iskustva. Ta dva proizvoda tehnike obrade stakla, izvela su u ljudskom životu daleko radikalniju preobrazbu od parnog stroja. Nekadašnji čisto religiozni pojmovi, vezani uz zagrobni život — beskonačnost, vječnost, besmrtnost — bili su sada dovedeni u odnos sa stvarnim vremenom i prostorom. Nekad zatvoren, samodovoljan i na sebe usredotočen svijet kršćanske teologije, uz te instrumente više nije bio vjerodostojan. Ali time se nije isključivala religija kao takva: potajno se, zapravo, rađala nova religija, tako tajno da ni njezini najodaniji vjernici još uvijek ne znaju da je, doista, riječ o religiji. Glava druga: Povratak Boga Sunca 1. Solarna teologija i znanost Toliko o dugačkom nizu tehnoloških promjena, koje su otpočele vjerojatno još u jednaestom stoljeću, a do svog vrhunca došle u Doba otkrića. Ali, kako biva, najodlučniji tehnički napredak, koji se odvio u šesnaestom i sedamnaestom stoljeću, našao se izvan sfere neposredne tehnologije. Jer veliki događaj, koji je ravnao svim drugim djelatnostima i preobrazio stav zapadnog čovjeka prema životu, javio se kao religiozni fenomen: povratak Nebeskih Bogova, osobito Boga Sunca. Religija Boga Sunca nije nikad u potpunosti izumrla: u novoustavljenim običajima, izvedenim iz solarne teologije, a koji su svoj oblik poprimili u Doba piramida, ocrtavali su se glavni obrisi velikih civilizacija, a praksa te religije Nebeskih Bogova, sabrana u osobi i vlasti Božanskoga Kralja, što spontanom invencijom a što stvarnim ljudskim razmjenjivanjem osoba i ideja, rasprostrla se širom svijeta, obavljajući političku i vojnu vlast, izvodeći pomoću velike kolektivne mašine zapanjujuća djela geotehnike: kanale, sisteme za navodnjavanje, masivne bedeme, hramove i gradove. Božanstvo koje je upravljalo novom religijom i novoim mehaničkom slikom svijeta bilo je ništa manje nego Atum-Re, samorođeno Sunce što je iz svog vlastitog sjemena začelo Svemir i sva njemu podređena božanstva — osim onih drevnijih, Nun i Ptah — i to bez pomoći ženskog principa. Kako bismo uspostavili izravnu vezu, treba se samo sjetiti da je Kopernik na pomisao da Zemlja nije središte Svemira, nego da se zapravo predvidivom putanjom kreće oko Sunca, došao ispravljajući astronomske proračune grčko-egipatskog astronoma Ptolomeja drugo stoljeće pr. Dajući Suncu središnje mjesto, Kopernik se, zapravo, pokazao boljim Egipćaninom od samog Ptolomeja. Ako postoji neka vremenska točka, za koju bi se moglo reći da je u njoj prvi puta zamišljena slika modernog svijeta, kao izraz nove religije i osnova novog sistema moći, onda je to bilo u petom desetljeću šesnaestog stoljeća. Naime, u njemu nije objavljeno samo Kopenikovo djelo »De Revolutionis Orbium Coelestium«, nego i Vezalov anatomski traktat »De Humani Corporis Fabrica« oba 1543 , algebra Jeromea Cardana »Veliko umijeće«, 1545 i Fracastorova teorija o klicama kao uzročnicima bolesti, »De Contagione et Contagiosio Morbis« 1546. Sa znanstvenog gledišta bilo je to desetljeće epohe, nenadmašeno sve do našeg stotljeća. Ako čitalac sumnja da je to bila religiozna baš kao i znanstvena, a na kraju i tehnološka revolucija, ne suzdrži neslaganje sve dok mu ne podastrem dokaze. Uobičajeni način tumačenja kopernikovske revolucije drži da je njezin najjači učinak bio u tome što je slomila teološku pret­postavku da je bog stvorio Zemlju kao središte Svemira, te da je čovjek vrhovni predmet božanske pažnje. Ako je pravo središte doista bilo Sunce, tada je cijeloj zgradi dogmatske kršćanske teologije — njenom jedinstvenom činu stvaranja svijeta, ljudskoj duši kao središnjem božjem interesu i moralnom iskušenju čovje­kova življenja ma zemlji kao pripremi za vječnost, koja je božansko ispunjenje gospodinove volje — prijetilo stvarno rušenje. Gledana novim optičkim pomagalima znanosti, čovjekova statura se smanjila: u odnosu na astronomske veličine, ljudski rod vrijedio je tek nešto više od prolaznog roja mušica na samom planetu. Nasuprot tome, znanost, koja je do tog potresnog otkri­ća došla jednostavnom upotrebom običnih čovjekovih sposobnosti, a ne božanskom objavom, postala je jedinim vjerodostojnim izvorom autentičnog i poštovanog znanja. Koliko god nam očiti takvi zaključci izgledali danas, do njih nisu odmah došli ni oni koje je nova religija bila najdublje obuzela. Zapadni čovjek je kroz tri stoljeća nastojao što bolje služiti oba ta svijeta, a da ni u pomisli nije transcendirao njihova ograničenja, koja je sam se­bi nametnuo. Neposredni učinak nove teologije bio je posve drukčiji: po­mogao je vratiti u život, ili pomladiti, stare komponente sistema moći koji je svoje podrijetlo vukao iz Doba piramida, iz Egipta i Mezopotamije. Kao i u prvoj knjizi »Mita o mašini«, pojam »Do­ba piramida« ne primjenjujem strogo na egipatsku kulturu, niti na ona Četiri stoljeća 2700—2300. Upotrebljavam ga više kao kraticu za promjene koj su se dogodile u toku Četvrtog tisućljeća pr. Egipat je klasično mjesto Doba piramida, ali taj izraz ne implicira ni jedinstvenu egipatsku prevlast ni neposredan utjecaj Egipta na neku drugu kulturu. Ipak, činjenica što se taj kompleks institucija, ako ne uvijek i sama piramidalna forma, kasnije može naći u međusobno vrlo udaljenim kulturama, ne samo u Kini, Turkestanu i Iranu, nego i u Kampučiji, Tajlandu, Peruu i Meksiku, opravdava, čini se, tu posebnu oznaku. Zauzimajući ponovno svoje drevno središnje mjesto u umovim vladajućeg sloja, Sunce je doista još jednom postalo bogom. To se dogodilo ne samo zato što je Sunce bilo glavni izvor ener­gije na Zemlji, nego i zato što je Sunce središnja orijentaciona točka u gibanju planeta, uključujući i Zemlju; mehanička pravilnost, koju su već postizali strojevi, a nadasve satni mehanizam, stvarala je minijaturne replike apsolutnog kozmičkog poretka. Za manje od jednog stoljeća, Sunce je u duhu učenih promatrača promijenilo svoje mjesto: više nije bilo satelit ili sluga, nego gospodar ljudskog postojanja. Po uvjetima novog božanstva, sve složene pojave moraju biti ivedene na izmjerljivo, ponovljivo, predvidivo, do kraja provjerljivo: najprije u intelektu, ali na kraju i u organizaciji svakodnev­nog života. Bog Sunce, simbol centralizirane moći, postao je uzo­rom savršenstva za sve ljudske ustanove; a svećenstvo znanosti, čija su matematička mjerenja prva otkrila i iskoristila taj izvor kozmičkog poretka, nije imalo ni blijedog pojma o mogućim posljedicama. Potpuno nevino, astronomija i nebeska mehanika položile su temelj jednom još apsolutnijem poretku, političkom i industrijskom, na vlas sličnom onome na kome je počivalo i Do­ba piramida. Ali trebalo je da prođu četiri stoljeća prije nego što je opet mogao biti montiran veliki izum faraona iz Doba pira­mida — megamašina. Povezanost nove astronomije s obnovom Božanskog kraljevanja i centralizirane političke moći nije nipošto puka slučajnost, još manje jeftina dosjetka. Najveći zapadni monarh sedamnae­stog stoljeća, Louis XIV, usprkos svojoj pobožnosti katoličkog vladara, dramatizirao je svoju apsolutnu vlast nazivajući sam se­be Le Roi Soleil, Kralj Sunce. A Norden je, čak prije Louisa XIV, U djelu »Utjeha kršćanske obitelji« usporedio državu s nebesima, a kraljicu Elizabetu i vladino vijeće s »primum mobile« ili s upravljačkom sferom. »Le Roi Soleil«, dodaje Tillvard, »zaista je Jedno od najustrajnijih elizabetinskih općih mjesta«. Kad je jednom bila uspostavljena centralna vlast, pojavile su se opet i sve ostale funkcije drevnog sistema, preodjevene tek u nešto drugačije ruho: svećenstvo, vojska, činovništvo. Uz njihovu pomoć opet je proradio cijeli kult, djelujući u korist sistema apsolutne moći, koji će biti u stanju podjarmiti i kontrolirati široke mase, rastežući, kako je to rekao Francis Bacon, »granice ljudskog carstva za volju posjedovanja svih mogućih stvari«. Prvi znak uspona Boga Sunca nije se, dakle, pojavio u tehnici, nego u sferi vlasti: nova religija osnažila je i ideološki i praktično vjeru u moć, prekomjernu i neograničenu. »Znanstvena misao«, opazio je jednom Bertrand Russell, ispravno tumačeći tzv. Obožavanje Boga Sunca bilo je ishod iste konstelacije interesa koja je u svoje vrijeme potakla i opet oživjela astrološko promatranje planeta. Astrologiju su, međutim, Sveti Augustin i drugi kršćanski teolozi već mnogo prije osudili kao pogansko praznovjerje, nespojivo s vjerovanjem u isključvio božju providnost i čovjekovu slobodnu volju. Kasnije, s osipanjem kršćanskog vjerovanja, astrologija je zaigrala zasebnu ulogu dopunske religije i izvora okultnih informacija, zasnovanih na odnosu rođenja neke osobe i položaja planeta. Ali, zahtijevala je ne samo točno mjerenje vremena, nego i pomno promatranje nebeskog svoda. Tako je astrologija unapređivala astronomiju, kao alkemija kemiju. Astrološka ispitivanja bila su mnogo važnija zbog metode nego zbog navodnih rezultata. I Kopernik i Kepler izračunavali su horoskope, a Tycho de Brache je upravo svojim pomnim astrološkim opažanjem kretanja planeta i zamornim matematičkim proračunima potvrdio Kopernikove zaključke, omogućivši time Keplerov konačni rezultat. Astronomija je od pečetka bila pod zaštitom dvora. Uspostavljanje sunčevog kalendara postalo je smjesta jednim od ključnih atributa kraljevske vlasti gdje god se proširilo kraljevanje, a naraštaj nakon Kopernika doživio je i to da je 1582. Ne drži Vatikan uzalud još i danas svog službenog astronoma, makar samo da regulira vrijeme svečanih procesija. Svaki evropski dvor držao je svog »kućnog astrologa«, upravo kao i njihovi prethodnici u Egiptu i Babilonu, tisućama godina ranije. Bez tog jakog zanimanja za astrologiju, znanost ne bi imala podršku koju je imala od kraljeva i trgovaca: podršku koja opovrgava popularno mišljenje da je moderna znanost imala vrlo težak uspon. Astrologija je, međutim, dala egzaktnoj znanosti još jedan prilog: poput nekog religioznog kanona utvrdila je vjerovanje u najstroži mogući determinizam, jer je događaje pojedinog života tumačila pomoću kolektivne statističke vjerojatnosti, zasnovane na podacima o masi individualnih biografija, prikupljenih i razvrstanih navodno na kraljevu zapovijed. Tako je kraljevsko pokroviteljstvo ne samo promicalo zvjezdoznanstvo, nego i položilo temelje za stroži i pragmatički korisniji determinizam prirodnih znanosti. Kada se jednom čvrsto ukorijenila, ta je nedokaziva deterministička postavka navela mnogog oholog matematičara da se pohvali kako iz dovoljne količine znanja o jednom jedinom događaju može predvidjeti položaj i stanje svake druge čestice svemira. Taj nesretni egzibicionizam intelektualne oholosti, hybris, položio je već vrlo rano temelje sumnjivoj vezi između znanstvenog determinizma i autoritarne kontrole, spoju koji je danas ugrozio čovjekovo postojanje. Pod prvobitnim utjecajem astrologije, astronomija je čisto religijski koncept neba, vezan uz zagrobni život, vječnost, beskonačnost i besmrtnost, preobrazila u opaziva kretanja fizičkih tijela u beskrajnom prostoru, kojega se dubina sa svakim usavršavanjem teleskopa sve više povećavala. Zatvoreni, samodovoljni, na čovjeka usredotočeni svijet kršćanske objave, nije više iz te nove perspektive bio vjerodostojan. Da je, međutim, taj novi svijet, koji je prvenstvo davao svjetlu, energiji i gibanju, jednako tako antropomorfan kao i onaj stariji svjetonazor, trebalo je tek otkriti. Ali neposredno djelovanje tog novog svijeta na same astronome ostaje neprijeporno. Kako spominje Butterfield: »Kopernik se uzdiže do poetičnosti, gotovo do obožavanja, kad piše o kraljevskoj naravi i središnjem položaju Sunca«. Upravo se u tom stanju emocionalne egzaltacije ponovno rodio Bog Sunce, a drevna megamašina opet je bila sastavljena i na kraju rekonstruirana. Iako Galilej nipošto nije bio mistik poput Johannesa Keplera, iako je oklijevao da dira u vladajuću ptolomejsku doktrinu o gibanju planeta, osjećao je isto što i Kopernik, to više što ga je novoizumljeni teleskop približavao nepokretnim i pokretnim objektima na nebu. »Onaj koji vidi najviše, taj je i najvredniji«, rekao je Galilej, a u posveti svog »Razgovora o sistemima svjetova« ponosito dodaje: »Obraćanje velikoj knjizi prirode, što i jest pravi predmet filozofije, predstavlja način na koji čovjek počinje gledati daleko... Ako je, prema tome, ikad neka osoba mogla tvrditi da se po svom intelektu značajno razlikuje od drugih ljudi, onda su Ptolomej i Kopernik imali čast vidjeti najdalje i raspravljati najdublje o sistemima svjetova«. U želji da knjigu prirode čitaju što točnije, novi mislioci, na Sfolost, ponovili su Talesovu i Aristarhovu zabludu: nepromišljeno su iz knjige uklonili samog mislioca, jednako tako bespogovorno i proizvoljno kao što su Sokrat i kršćanski teolozi poslije njega okrenuli leđa prirodi. Tek kad su astronomi otkrili da do grešaka u njihovim opažanjima dolazi zbog vremena koje je živčanom sistemu potrebno da bi poruku prenio od oka do mozga, shvatili su da ni jedan dio izvanskog svijeta nije potpuno izvanjski za čovjeka, te da se ne može ispitivati nego pomoću čovjekovih fizioloških svojstava i njegove sveukupne kulturne inventivnosti — kao i to da je sam pojam univerzuma nezavisnog od čovjeka već po sebi specifično ljudsko shvaćanje, zavisno o čovjekovoj povijesti i svijesti. Jasno je, dakle, da čovjekovu staturu i važnost nisu umanjivale nove istine o neizmjernosti fizičke prirode što ih je otkrila astronomija, nego je čovjek zapostavio stare istine o sebi samome. Oni koji su gledali uvis, izvan i naprijed, te bili spremni krstariti astronomskim daljinama, zaboravili su gledati dolje, unutra i unatrag: Bog Sunce zaslijepio ih je tako da su znanstvenu stvarnost shvatili kao krajolik bez likova — zaboravljajući da su ga umjetnici generacijama slikali i da bi svemir bez njih, u svoj svojoj neizmjernosti, bio doslovce nezamisliv. Novi svijet koji su otkrile astronomija i mehanika, zasnivao se, zapravo, na dogmatskoj pretpostavci koja je otpočetka isključivala ne samo prisutnost čovjeka, nego i sve pojavnosti života. Po toj novoj pretpostavci, sam kozmos bio je prije svega mehanički sistem koji je moguće potpuno razumjeti isključivim pozivanjem na mehanički model. Ne čovjek, nego stroj postao je središnjim obilježjem te nove slike svijeta: prema tome, glavni cilj čovjekova života bio je da se taj sistem potvrdi korištenjem i kontrolom energije koja potječe od Sunca, preoblikovanjem svakog dijela okoline u skladu sa strogim zapovijedima Boga Sunca. Prihvaćanjem te nove mehaničke pravovjernosti čovjek je trebao naći svoj spas. Iako je religija Boga Sunca, koja je oblikovala novi kompleks moći, imala nesagledive praktične posljedice — političke, vojne i ekonomske — bilo bi pogrešno vjerovati da su to bili njeni izvorni motivi: izgledalo je da upravo božanski i prosvijetljujući aspekti astronomije, ostvareni upravo njezinim odvajanjem od neodložnih ljudskih poslova, nude novo obećanje spasa, neiskvareno sebičnim ljudskim motivima. U svijet zaraćen neumornim teološkim razmiricama, zapleten u ideološku zbrku, nova astronomija unijela je razbistrujući red, koji je već po sebi — da se poslužimo krilaticom iz onog vremena — dočaravao »muziku sfera«. Taj novi svijet svjetla i prostora, očišćen od čovjekove prisutnosti, bio je sve do naših dana pribježište od dogmatskih kavgi i divljačkih vjerskih progona, karakterističnih za šesnaesto i sedamnaesto stoljeće. I doista, kad bi znanstvenici razmišljali o novom ustrojstvu prirode što ga je tako veličanstveno razotkrio Newton, na njihovim bi se usnama, još duboko u osamnaestom stoljeću, nalazile riječi »red« i »ljepota«. Iako je tišina beskrajnog prostranstva plašila jednog Pascala, upravo su taj muk i ta udaljenost pružali utjehu mnogom uznemirenom duhu. Zanemarimo li religiozno ozračje velikih znanstvenih otkrića u razdoblju od Kopernika do Newtona, promašit ćemo i skriveni subjektivni doprinos novog pogleda na svijet, kao i njegov veliki izvor posvećene moći. Dok su se kršćanska nebesa smanjivala, astronomsko nebo se širilo. Goleme promjene, poput ovih koje su se dogodile u toku tri posljednja stoljeća, mogle su proisteći samo iz dubokog religioznog preusmjerenja, takvog koje je prožimalo svaki vid života. Samo s te pretpostavke moguće je objasniti neizmjerni autoritet koji je astronomska i mehanička slika imala — i još uvijek ima — za mnoge najsposobnije umove. Na žalost, baš kao što su iza istraživanja globusa čučali demonski i kriminalni nagoni koji su unakažavali utopijsku nadu, tako se iza dobrohotnog reda i geometrijske ljepote nove znanosti ponovno počeo učvršćivati jedan prastari sistem moći, i to u dotad nezamislivim razmjerima. Daleko od toga da ljudske poslove umanji do beznačajnosti, ili da osujeti svaku svjetovnu ambiciju, novi kult, paradoksalno, poticao je snažnu usredotočenost na gospodarenje zemaljskim životom: na istraživanje, invenciju, osvajanje, kolonizaciju, a sve je bilo usmjereno samo na neposredno zadovoljavanje potreba. Vrijedilo je samo sada i ovdje, a ne ono što će doći poslije smrti. Fiksirajući svoj pogled u nebo i na kretanje nebeskih tijela, revolucionari znanosti samo su produžavali krutu religioznu tradiciju koja je sezala sve do početka civilizacije, ako ne i dalje: još direktnije, ponovno su se vratili praksi koja je potjecala od Grka. Kad su Pitagoru pitali zašto živi, odgovorio je: »Da promatram nebo i prirodu«. Od toga je zazvučala i žica nove znanosti. Kako naglašava de Santillana, kad su Anaksagoru optuživali da ne mari ni za rod ni za grad, odvratio je pokazujući na nebo: »Tamo je moja domovina«. Odmjenjivanje kršćanskog univerzuma, usredotočenog na čovjekov život i na njegov konačni spas, jednim čisto bezličnim Svemirom u kojem osim samog žarkog Sunca i nema boga, svemirom bez vidljive svrhe ili čovjeku poželjnog cilja, moglo bi se učiniti lošim poslom, pa čak i žaljenja vrijednim gubitkom. Ali ta odmjena imala je kompenzatorni učinak, stvarajući od znanosti jedini izvor smisla, a dosezanje znanstvene istine jedinom i krajnjom svrhom. Murray dao je toj orijentaciji na nebo ime »ascencionizam«: on ga povezuje ne samo s astronomskom praksom, nego i s općom psihičkom orijentacijom prema vedrini, levitaciji, letenju, uspinjanju, pokazivanju i kretanju uvis, a možda čak i s hijerarhijskim poretkom u kojem najviša jedinica ili osoba predstavlja vrhunac moći, inteligencije, božanskog autoriteta. Ali Murray također ukazuje na činjenicu da što se više penjemo prema simboličkom vrhuncu, stvarna okolina postaje sve ispražnjenija od živih organizama, a sam zrak postaje rjeđi i teže se udiše: nepovoljniji je za održanje ljudskog života i u doslovnom i u prenesenom smislu. Nije slučajnost nego unutrašnja nužnost što u egipatskom panteonu Bog Sunce, Atum-Re, kako bi se zadovoljile snage života, ima protutežu u Ozirisu, prijatelju čovjeka, učitelju poljodjelstva i zanata, bogu života i smrti, pogreba, uskrsnuća i obnove: u onom bogu koji je u drugom obliku postao središtem kršćanskog univerzuma. Neka mi oni koji i dalje misle da preuveličavam subjektivnu, emocionalnu i religioznu atraktivnost novog kozmičkog poretka sa Suncem kao središtem, dopuste da citiram Keplerove riječi. One su to uvjerljivije zbog činjenice da je Kepleru kao znanstveniku uspjelo prevladati staru ideološku pristranost u korist savršenih likova poput kruga, pa je nakon mnogih nastojanja da izbjegne očitu istinu, ipak otkrio da je stvarna putanja Zemlje oko Sunca eliptična. Počujte, dakle, njegov prikaz Sunca, u kojem se dva neba, ono staro kršćanske teologije i ono novo astronomije stapaju u jedno. »Prije svega«, kaže on, »osim ako vam to možda neki slijepac ne bi porekao, od svih tijela svemirskih najjasnije je Sunce, čija se bit sastoji u tome da je od najčišćeg svjetla, jednako kao i u tome da veće zvijezde nema: ono je isključivi i jedini stvoritelj, održava i grije sve stvari, ono je izvorište svjetlosti, bogato plodotvornom vrućinom, vrelo vida, najljepše, najčišće i najbistrije za oko, slikar sviju boja premda samo lišeno boje, zbog svojeg kretanja nazvano kraljem nebeskih tijela, zbog svoje moći srcem svijeta, zbog svoje ljepote njegovim okom; jedino njega treba da smatramo dostojnim Boga Najuzvišenijeg, ako bi se ovome prohtjelo da ima neko stvarno prebivalište, te da izabere mjesto na kojem će obitavati sa svojim blaženim anđelima. « Naravno, mnogo je toga u ovom prikazu činjenično, ali Keplerova retorika je jezik vjerničkog obožavanja, ushićena i zanesena, te nipošto ne govori protiv tvrdnje da je to obožavanje Sunca nova religija u nastajanju; otkrit će se da Kopernik i Kepler nisu bili usamljeni. Tillyard nam kazuje da se u elizabetinsko doba Sunce općenito smatralo materijalnim pandanom bogu. Autor djela »Cursor Mundi«, iz onog vremena, dospio je, doista, do izravne hereze naspram svakom kršćanskom učenju, opisujući Sunce kao boga oca, sferu zvijezda stajačica kao sina, a sveprožimajući »medij etera« kao duha svetoga. Nekom čudnom slučajnošću, vremenski raspon između Kopernikova traktata o kruženju planeta i Newtonova zakona o gravitaciji, uglavnom se poklapa s vremenskim razmakom između prve stepenaste piramide i gradnje Velike piramide u Gizehu. »Tamo gdje povijest pokreću kraljevi, junaci i carstva«, opaža Mircea Eliade, »Sunce je vrhovno«. A nipošto nije sporno da se u zapadnom svijetu povijest od šesnaestog stoljeća naovamo bila pokrenula, kao ni da su upravo kraljevi Portugala, Španjolske, Engleske i Francuske, vladari »po milosti božjoj«, imali inicijativu u osvajanju i napučivanju svojim narodima velikih dijelova planeta. U međuvremenu izblijedjela je ograničenija poduzetnost Mlečana, Đenovežana, Firentinaca i hanzeatskih gradova koji su poveli prvi val migracija i osvajanja, jer im nije pogodovala magija božanskog kraljevanja, pa stoga nisu bili privrženici novog kozmičkog sjedišta moći ni mita kojim se ono hranilo. Stavljajući Sunce u središte planetarnog sistema, Kopernik je ni ne znajući postavio i Evropu u središte blizanačkih Novih svjetova koji su se rodili istodobno: Novoga svijeta geografskih istraživanja i Novoga svijeta stroja. Ovaj potonji pokazao se čak kao veće i bogatije, za intelektualnu kolonizaciju otvorenije carstvo od onoga što ga je stvorilo vojno osvajanje i naseljevanje. Na kraju je jedno konkretno mjesto u Evropi, astronomski opservatorij u Greenwichu, prihvaćeno kao čvrsta točka za mjerenje vremena u oba Nova svijeta: u osvitu dvadesetog stoljeća Britanija je stajala kao središte jedinog globalnog imperija u povijesti: za razliku od Džingis-kanova Carstva mogla se istinski pohvaliti da na njenom teritoriju Sunce nikad ne zalazi. Ali ta hvala bila je pretjerana, jer se kao u slučaju drugih suvremenih kolonijalnih carstava pokazalo da je to stanje površno: kako se slučilo, nedavno preseljenje tog opservatorija s njegovog prvobitnog mjesta poklopilo se, uz nenamjernu, ali jetku simboliku, s padom Britanskog Carstva. Povijesni paralelizam bio je gotovo previše egzaktan. Prošla su tri stoljeća prije nego što su dokraja povučene sve konzekvence te preobrazbe, odnosno prije nego što ih se moglo uzeti kao međusobno povezanu cjelinu: to jest, prije nego što se uočena redovitost nebeskih pojava čak i u slučajevima kao što je Halleyjeva kometa, koja se predviđenom putanjom vratila točno po voznom redu mogla primijeniti na svaki oblik organizacije, bilo mehaničke ili ljudske. Da bismo shvatili goleme posljedice svih promjena s kojima smo suočeni danas, a neke od njih prijete nam blokiranjem ili uništenjem mogućnosti daljnjeg čovjekovog razvoja, moramo podrobno ispitati subjektivne i ideološke temelje istraživanja tih dvojnih Novih svjetova. U slijedećim poglavljima namjeravam obratiti pažnju gotovo isključivo Novome svijetu stroja i posljedicama njegove tehnologije za »život, dobrobit i zdravlje« modernog čovjeka. Dakle, sjeme što je tako naglo izniklo u šesnaestom stoljeću bilo je posijano već odavno, spremno da proklija u pravom trenutku. U tom novom znanstvenom i mehaničkom sistemu nije bilo ni jedne jedine ideje koja u nekom obliku nije postojala već otprije. Nebeska mehanika, astronomska mjerenja, heliocentrizam, iskustveno opažanje i eksperiment, otkriće da je i sama Zemlja sferoid, misao da je jedino promjena stvarna a svaka stabilnost samo iluzija Heraklit , da se materija, koliko god neizmjerna, sastoji od sićušnih čestica koje plešu poput roja mušica na suncu, atomistika Leukipa i Demokrita, Epikura i Lukrecija — ukratko, glavne pretpostavke znanosti nakon šesnaestog stoljeća — sve to formulirali su u grubim potezima već Egipćani, Babilonci, Kinezi, Grci, Rimljani i Arapi, još prije nego što su pojedine krhotine otkopane i opet sastavljene. Štoviše: dvije ključne znanosti, astronomija i geometrija, bile su sastavni dijelovi srednjovjekovnog višeg obrazovanja, koje je imalo osobiti smisao za rukovanje metafizičkim apstrakcijama. Ali došao je trenutak — »trenutak«, koji je trajao možda i dva stoljeća — kad su se te vrijedne spoznaje uzajamno prožele i stopile pod neposrednim utjecajem Boga Sunca u jedinstveni sistem moći i organizacije, što ga je bezlična, mehanička slika svijeta prikazivala u obliku dijagrama. Taj dijagram, tako široko primijenjen i tako korisno primjenjiv u tehnici, postavljen je tada kao zamjena za samu stvarnost. Time su svakoj manifestaciji života bili nametnuti čisto mehanički oblici, potiskujući neke najvažnije atribute organizama, osobnosti, ljudskih, zajednica. Te se mehanicistička konverzija provela to lakše što su stariji mitovi i zbrkani kolektivni snovi sami blijedili pred izlazećim suncem. Sve to imalo je najdalekosežnije posljedice. Dok su mnoge starije ideologije pogrešno prihvaćale statičnu, geocentričnu sliku svijeta, u kojoj su postojale samo najmanje mogućnosti za promjenu, uglavnom cikličkog ili apokaliptičnog karaktera, nova ideologija poticala je intenzivno zanimanje za prostor, vrijeme i kretanje u najširim kozmičkim razmjerima a ne u okolini u kojoj organizmi stvarno funkcioniraju u svojem zemaljskom obitavalištu, izmiješani s drugim organizmima, u potrazi za svojim daljnjim životnim mogućnostima. Apstraktno kretanje obuzelo je um Zapada. Okretanje zemlje, veličanstvene geometrijske putanje planeta, zamah njihala, parabole što ih opisuju projektili, egzaktno gibanje satnog mehanizma, obrtanje mlinskog kola, ubrzanje kretanja jedrenjaka ili kopnenih vozila — sve je to već po sebi obuzimalo pažnju. Brzina je skraćivala vrijeme, vrijeme je bilo novac, a novac moć. Sve dalje i dalje, sve brže i brže — to je postalo istovjetno s pojmom čovjekova napretka. Svakodnevni jezik više nije bio dovoljan da opiše taj neumorni svijet dinamike, niti da posluži njegovom usmjeravanju. U tu svrhu bili su potrebni novi simboli i nove logičke operacije algebre, trigonometrije, diferencijalnog računa, analize vektoni. Dok između planetarnog sistema i stroja nema prave analogije, ti simboli i operacije imaju svojstva kretanja i mjerljivosli, pa su se tako ti apstraktni procesi, prvi put izvedeni u astronomiji i mehanici, pokazali i neposredno i posredno korisni za mehaničku invenciju na svim područjima. Jer, trebalo je i neposredno i posredno zaključiti kvalitativne organske faktore, a koncentrirati se samo na kvantitete. Taj odnos bio je recipročan: sve veća upotreba artiljerije u ratovanju zahtijevala je bolje znanstvene podatke kako bi gađanje bilo što točnije, a to je opet zahtijevalo dalekozor koji će odmijeniti golo oko. Upravo je istovrsna vojna potreba dovela do današnje upotrebe kompjutora. Prema tome, jedva će nas čuditi što je Arsenal u Veneciji poslužio Galileju kao jedan od najboljih laboratorija i što je njegovo promatranje zanjihane svjetiljke u katedrali u Pizi dovelo do primjene njihala i točnijeg satnog mehanizma. Obratno, metafore i analogije izvedene iz stroja bile su grubo ali pronicljivo primijenjene na žive organizme: svođenje života na njegove kvantitativne mehaničke i kemijske komponente činilo se nepogrešivom metodom za rješavanje konačne zagonetke samog života. Jedan od najizvornijih i najplodotvornijih doprinosa proučavanju živih organizama u sedamnaestom stoljeću bila su Harveyjeva opažanja o krvotoku, u kojima je srce opisano kao crpka, a vene i arterije kao cijevi, dok se sam protok krvi regulira ventilima; Borelli je na sličan način, pokušao kretanje životinja protumačiti istovrsnim mehaničkim pojmovima. Bili su to zadivljujući rezultati, sve dok njihova deskriptivna ograničenja nismo uzeli i kao granice samih živih organizama; život je bio poput virusa koji se ne da filtrirati i podrugljivo je pobjegao kroz pore te nove mehaničke posude. Novi nazor nije osvojio društvo nekim iznenadnim probojem: mi tek retrospektivno vidimo kako se zbivanja iz šesnaestog stoljeća slažu u prepoznatljiv »mehanički« obrazac. U obično shvaćanje nova ideologija više je prokapljivala, kroz tisuću pora i pukotina, a neopozive zabrane i crkveni edikti, upereni protiv pojedino knjige ili nekog posebnog naučavanja, nisu na dugi rok imali nikakvog efekta. Unatoč sukobima i čarkanju s crkvom, znanost zapravo nije dala ni jednog mučenika — iako je bilo religioznih mučenika poput Michaela Servetusa, te humanističkih mučenika poput Giordana Bruna. Budući da je izravno poricao naučavanje crkve, Brunova sudbina razlikuje se od sudbine Kopernika, Galileja, Keplera i Descartesa. Oni su razborito izbjegavali mučeništvo, pa ih se nije moglo efikasno ušutkati. Strah od neumoljive Inkvizicije često bi odgodio objavljivanje ili usporio razmjenu novih saznanja. Ali sličnu ulogu u usporavanju razmjene novih ideja odigrale su oholost i taština pojedinih znanstvenika, koji su htjeli osigurati svoje prvenstvo, skrivajući nova otkrića u anagramima i pod sličnim maskama. Što god crkva rekla ili činila, ostaje činjenicom da su kraljevi i carevi, od Frederika II Sicilijskog nadalje, uvijek iznova ukazivali svoju milost znanstvenicima. I doista, kad su znanstvenici jednom odlučili isključiti teologiju, politiku, etiku i tekuće događaje iz sfere svojih razmatranja, poglavari država to su pozdravili dobrodošlicom. Zauzvrat — a to ostaje jedna od crnih mrlja znanstvene ortodoksije i njezine svjesne ravnodušnosti za moralne i političke probleme — znanstvenici bi obično šutjeli o javnim poslovima i bili bi barem prividno, ako ne i upadljivo »lojalni«. Tako ih je vlastita duhovna izolacija gotovo predodredila da budu kotačići u novoj megamašini. Svjestan njihove političke neutralnosti, Napoleon je favorizirao matematičare i fizičare, a nije vjerovao humanistima i kao smutljivce isključio ih iz svog kruga. Čak i onda kad je vlada Sjedinjenih Država, godine 1945, provokativno zloupotrijebila u vojne svrhe nuklearnu energiju kao oružje genocida, atomski fizičari, koliko god mnogi od njih bili ljudski osjetljivi i moralno angažirani, nisu nikada otišli tako daleko da predlože generalni štrajk znanstvenika i tehničara. Samo je hrabra manjina prezrela pokroviteljstvo i nagradu koje im je, za njihovo umirenje, ako već ne za aktivnu suradnju, ponudila država. Znanost je, ponavljam, dala mnoge »svece« koji su redovničkom odanošću posvetili život svojoj znanstvenoj disciplini — ali nije stvorila nijednog značajnog mučenika ili buntovnika protiv političkog establišmenta. Ipak, kako ćemo vidjeti kasnije, možda se ipak počinje rađati njegovo nepriznavanje i odvajanje od njega. Snovi o Novome svijetu naspram stvarnosti Staroga svijeta To bi, dakle, u najgrubljim crtama, bila ta dva Nova svijeta, koja su u šesnaestom stoljeću obuzela zapadnog čovjeka: geografski Novi svijet i mehanički Novi svijet. Njima se usuđujem dodati i treći Novi svijet, Novi svijet povijesnog vremena, koji je u toku posljednjih nekoliko stoljeća proširio sveukupni čovjekov vidokrug. To osvajanje vremena na suptilan način promijenilo je perspektivu modernog čovjeka i pružilo mu nove mogućnosti da se oslobodi vlastite nesvjesne prošlosti, njenih duboko zakopanih trauma i jalovog ponavljanja dokazanih pogrešaka. Ali ispunjenje tih mogućnosti tek predstoji. Za sada želim objasniti način na koji su dvije prve inicijative otišle krivim putem, prevodeći zamišljene mogućnosti i projekte u svoj stvarni izraz. Kako to da je istraživanje zemlje i naseljavanje bilo provedeno s toliko očite brutalnosti, s toliko prezira za tradicionalne ljudske vrijednosti, s toliko malo brige za budućnost, iako se sve to obično poduzimalo u ime neke bolje budućnosti? Kako to da je razvoj znanosti i invencije, u namjeri da oslobodi čovjeka teškog tereta rada u neimaštini, nametnuo ; novo breme, nove bolesti, novu obespravljenost i rutinu kojoj nedostaje svaki neposredni dodir sa Suncem, nebom i ostalim živim stvorenjima, uključujući i pripadnike vlastite vrste? Ukratko, kako je to vrli novi svijet Shakespeareove »Oluje« postao »Vrli Novi svijet« Aldousa Huxleya — koji se danas vulgarno smatra slikom neumoljive sudbine modernog čovjeka? Na ta pitanja može se pokušati odgovoriti samo oprezno i nepotpuno. Ipak, postoje stanovita objašnjenja za taj veliki promašaj. Oba dvojna svijeta nastala su u razdoblju kada se golemo zdanje kršćanskog vjerovanja, utjelovljeno u ceremonijama, obredima, dogmama i dnevno-praktičnom životu crkve, počelo u Evropi osipati. Uvjeti života u zapadnoj Evropi do sedamnaestog stoljeća toliko su uznapredovali da se bolesna strahovanja, tjeskoba, očaj i razočaranje, što je pogodovalo širenju kršćanstva, nisu više poklapali sa stvarnošću. Za trenutak se činilo kao da je »mrtvački ples« prestao, pa čovjek svoj spas više nije očekivao s neba, nego ga je počeo tražiti na zemlji. Svoj položaj nije više nastojao popraviti molitvom, dobrim djelima i božjom milošću, nego vlastitom marljivošću i sistematskim naporom. Ubrzo je Raj, to blistavo mjesto duha, izblijedio na nebu: kraljevi, njihovi savjetnici i učeni ljudi okrenuli su se zvijezdama i planetima kako bi proricali svoju sudbinu, te su u skladu s tim bilježili i njihove putanje. Pa i ranije: kad je Louis XIV upitao svog odanog dvorjanika de Joinvillea bi li radije bio zdrav u ovom životu a proklet u vječnosti, ili bi htio biti gubav i spasiti dušu svoju, ovaj je bez oklijevanja odbio spas duše po cijenu gubavosti. Bila je to tajna prekretnica. Iako su se crkveni obredi izvanjski održavali, a bilo je i konačnih obraćenja u strahu na samrtnoj postelji, sve više ljudi stalo se ponašati tako kao da je procvat, sreću i spas moguće postići samo na ovome svijetu, sredstvima kojima će po mogućnostima upravljati oni sami. Ako već bog nije umro, barem je čovjek oživio novom tjelesnom svježinom, samopouzdanjem, hrabrošću, seksualnom živošću, penjući se na planine kojih se nekoć bojao, prelazeći mora koja ga nikad prije nisu vidjela, te je uopće, kako sam već rekao, počeo pet od sedam kršćanskih smrtnih grijeha promicati u glavne krijeposti, okrunivši ih ohološću, onim osobitim grijehom zbog kojeg je i došlo do Luciferova pada. Protekla su stoljeća prije nego što je ideologija Novoga svijeta odmijenila verbalno ispovijedanje kršćanske vjere; da bi prijelaz u Novi svijet stroja bio sporiji, došlo je do protupokreta kojim se htjelo spasiti unutrašnji život. Počelo je s franjevcima i valdovcima, kasnije su se pojavile protestantske sekte, a sveti buntovnici unutar crkve uspjeli su na vrhuncu agresije na Novi svijet, u Peruu, u Paragvaju i na Yucatanu, u svojoj brizi za pogane i urođenike spasiti djelić kršćanskog milosrđa, pa su čak počeli čuvati neka pisana svjedočanstva o životu kojim su ti domoroci nekad živjeli. Ali, na kraju, trijumfirale su nove snage: moć u svim svojim oblicima udarila je čovjeku u glavu poput žestokih pića, rakije i whiskyeja što ih je naučio peći ne tako davno. Oslobođeni kršćanskog superega — ili, često, izopačeno potaknuti upravo tim superegom — ubojstvo i pohota razmahali su se pod krinkom misionarskog žara. Istraživanje je bilo samo prvi stupanj izrabljivanja, a s njim su se vratili rat, ropstvo, ekonomska pljačka, gusarenje, uništavanje okoline: drevna trauma »civilizacije«, kojom je otada obilježena svaka »napredna« kultura; do otkrića da je svijet uvijek na milosti nemilosrdnih, došli su oni lovački poglavice i protomonarsi iz petog tisućljeća, koji su svojim krvavim buzdovanima podjarmili nenaoružane ratare i seljake Egipta i Sumera; samim činom izumljivanja, organiziranja i širenja autentičnih dobara civilizacije, od kojih su neka poput željeznih oruđa eventualno i koristila podjarmljenima, novi kompleks moći samo je ponavljao i uvećavao zablude onog starijeg. Ali sa svakim korakom naprijed što ga je zapadni čovjek učinio u Novome svijetu koji mu je obećavao prirodno obilje, društvenu jednakost, osobnu autonomiju i uzajamnu pomoć — a sva su se ta nova obećanja činila nadohvat pionirove ruke — napravio je i dva koraka natrag u svoju »civiliziranu« ali divljački brutalnu prošlost, metodički ponavljajući sve one grijehe koji su pratili inače vrijedna dostignuća iz Doba piramida. Obećanje velikog kretanja naprijed bilo je autentično: ali regresija u prošlost, pad u izvorno izopačavanje moći, bili su jednako tako stvarni. Protiv takvih sila ljekovita romantičarska reakcija, koja se javila u osamnaestom stoljeću, pokazala se beznadno naivnom — i na kraju nemoćnom. Ipak, do sredine devetnaestog stoljeća, znatan dio te nove kulture uspijevao je izbjeći mnoge slabosti uvriježene u svim ranijim civilizacijama, ne izgubivši pri tom one preostale prednosti tradicionalnih vrijednosti Staroga svijeta, U slobodnim zemljama i na teritorijima Sjeverne Amerike ropstvo je bilo ukinuto. Nestalo je također i doživotno bavljenje jednim zanimanjem, kruta podjela rada, krajnja kastinska podvojenost između vokacije i profesije, između mentalnog i fizičkog rada; nestalo je tajno znanje, ograničeno samo na usku i sebeljubivu grupu; nestala je vlast nepovredivog svećenstva i svemoćnog monarha; izgubilo se daljinsko upravljanje pomoću birokracije, čiji je prosperitet zavisio o životu, zdravlju i prosperitetu kralja po milosti božjoj; nestala je, barem nakon američke revolucije, prinuda otuđene vojske koja hladnokrvno izvršava suverenovu volju. Sva ta bremena ili su nestala ili su postala mnogo lakša, ako ne svagdje a ono na velikim prostranstvima; zahvaljujući tiskanju knjiga i poboljšanju izravne komunikacije pomoću telegrafa, prethodnika ostalih oblika neposrednog komuniciranja, rase i narodi počeli su naslućivati — a donekle i doživljavati — međusobnu zavisnost. Upotrebom mnogih naprava za uštedu rađa i energije, te širenjem automatskih strojeva, olakšan je i teret prekomjernog rada koji je ubijao život. Početkom devetnaestog stoljeća neki Englez izračunao je da lučki radnik, koji iskrcava vreće na dokovima Liverpoola, posrćući pod teškim teretom, dnevno prepješači svojih osamdeset kilometara. Takvo neljudsko breme pomalo je nestajalo u svim djelatnostima: snaga stroja smjenjivala je snagu mišića. Ukratko, mehanički Novi svijet udružio se s geografskim Novim svijetom da na mnogim područjima modificira, ako već ne i da do kraja uništi praksu svih drevnih sistema moći. Ako je s tim dobitkom išao i gubitak specijalističke efikasnosti na nekim područjima, obećavao je za uzvrat veće čovjekovo dostojanstvo i samopoštovanje. To nisu bile neke sitne koristi i poboljšanja: njima se u velikoj mjeri može objasniti atmosfera optimizma i samopouzdanja koju na vrhuncu tog pokreta, sredinom devetnaestog stoljeća, nalazimo u djelima Emersona, Whitmana i Melvillea; ovaj potonji je čak i na najmračnijim stranicama »Mobyja Dicka« još uvijek osjećao da Deklaracija nezavisnosti — nezavisnosti od prošlosti i njenih okova, a ne samo od britanske vladavine — predstavlja vitalno novu kvalitetu. Međutim, lako bih nanio štetu svojoj argumentaciji kad bih dostignuća Novoga svijeta prikazivao savršenijima i trajnijima nego što su doista bila: ostalo mi je mnogo raznoraznih kritičkih opaski. Dopustite mi, stoga, da svu težinu još jednom položim na postupke zbog kojih se romantični san nije ispunio i zbog kojih je izdao svoja vlastita obećanja. Sjevernoameričke države su formalno proglasile ukinuće ropstva; ali grupe irskih i kineskih useljenika, koje su pijukom i lopatom gradile željezničke pruge, za svog su se radnog vijeka jedva razlikovale od robova, iako su to bile privremeno. Republikanska vlast je uz red i zakon u tolikoj mjeri poštovala građanska prava, da je u Massachusettsu, na primjer, stopa nasilja i kriminala bila krajnje niska, pa se Daniel Webster mogao bez pretjeravanja hvaliti kako noću nitko ne mora zaključavati vrata svoje kuće. Te su demokratske zajednice, međutim, bile dio one nacionalne države, koja je u toku devetnaestog stoljeća vodila nemilosrdan rat protiv pravih stanovnika toga tla, američkih Indijanaca, koja još uvijek bestidno pljačka i zlostavlja njihove potomke i koja je Meksiku u jednom nečasnom ratu otela milijune jutara zemlje. U teoriji, politički poredak Novoga svijeta favorizirao je jednakost i stvarno dijelio velike komplekse zemlje onima koji su je htjeli obrađivati; ali zajedničku zemlju izručio je interesima privatnih magnata koji su radili s drvom, željeznicom, rudnicima i naftom, povećavajući time ekonomsku nejednakost, pomažući bogate i bezobzirne na štetu svih ostalih građana. Ukratko: rat, ugnjetavanje, ljudsko otuđenje i ekonomsko izrabljivanje — sve je to ostalo. Nije potrebno i dalje gomilati negativne primjere. Dovoljno je reći da nije postojala nijedna idealna mogućnost ili realizirana dobrobit koja od godine 1830. Poslužimo li se paradoksom, rekli bismo da je čovjek Novoga svijeta sam sebi iskopao grob još prije nego što je prerastao kolijevku. Promatramo li tako tri komponente sna o Novome svijetu, utopijsku, romantičnu i naturalističku, a dodajmo i mehaničku, moramo shvatiti da su prve dvije kao realna mogućnost iščeznule prije nego što je osvojena posljednja granica Zapada. Tako je nagon za mehaničkom moći ostao kao dominantan. Čak je i u samom Novome svijetu pobijedio onaj drugi dio vizije Novoga svijeta, mogućnost povećavanja ljudske moći pomoću sistematskog znanstvenog istraživanja i mehaničke invencije. Taj dio nije samo pobijedio, nego je za sebe htio prigrabiti i prerogative prirode i obećanje utopije. Sve do devetnaestog stoljeća izgledalo je da geografski Novi svijet i Novi svijet mehanike nude jednaku dobrobit. Mnogima se, doista, teritorij Novoga svijeta činio onom privlačnijom alternativom: bio je to izlaz u carstvo obilja i bogatstva bez napora, ili povratak prvobitnoj jednostavnosti i dobronamjernoj sreći. Novi svijet mehanike, činilo se, dovest će do istog cilja, iako drugačijim, ponešto napornijim putem. Sve dok je izlaz na novi teritorij bio otvoren barem kao mogućnost, sve veća regimentacija života mogla se prihvatiti kao privremena neugodnost a ne kao neminovno i trajno ugnjetavanje: granica je pozdravljala one koji su svoj kruh voljeli zarađivati na zemlji. Teritorij Novoga svijeta dugo je služio barem kao mentalni sigurnosni ventil; u vrijeme kad je bio najotvoreniji, između 1814. Već prema prirodi stvari, ravnotežu između oba Nova svijeta nije bilo moguće održati; kako se stanovništvo planete povećavalo i kako su svu dobru zemlju slabo naseljenih kontinenta već bili zaposjeli farmeri i stočari, počelo se širiti carstvo stroja i prevladavati sve više, ne samo u procesima proizvodnje nego i u svim aspektima života. Tako je nestao izvorni san o Novome svijetu, to jest, nastavio je zaokupljati um još samo kroz prilagođavanje zahtjevima stroja. Među sjevernoameričkim znanstvenicima postalo je uobičajeno nasmiješiti se pokroviteljski na romantičarsku ideju i vjerovanje da su i divlja priroda i odnjegovani krajolik jednako bitni temelji za puni razvitak čovjeka. Taj »bukoliki« ili »pastoralni« ideal, kako ga zovu apologeti Megalopolisa, ne prolazi dobro u usporedbi s njihovim uvrnutim romantizmom življenja ne u skladu s prirodom, nego u skladu sa strojem. Ali čak ni ti misionari mehaničkog progresa ne mogu u potpunosti zanemariti onu stariju ljubav prema prirodi, koja još uvijek živi kao dio naše baštine iz Novoga svijeta; izmislili su tako prefabricirani nadomjestak za divljinu, ili barem dovitljivu zamjenu za lovčevu logorsku vatricu. Iz drevnog paleolitskog ognjišta nastao je blagdanski roštilj u vrtu, na kojem se okružene plastičnom vegetacijom peku tvornički izrađene hrenovke, na vatri od umjetno prešanog goriva koje se pali električnim upaljačem što ga žica povezuje sa skrivenom utičnicom, a okupljeno društvance gleda na televiziji ili na platnu kućnog kina putopisni film o nekom afričkom rezervatu za divljač, ili prizore s medvjedima iz nacionalnog parka Yellowstone. Za mnoge moje zemljake, bojim se, to je krajnja granica pionirskoga sna o Novome svijetu. Alternativna je, dakle, bila zamršenija, sposobnija za racionalizaciju u znanstvenim terminima, ali, na kraju, jednako neplodna: ponovno ustoličenje starog ciklusa istraživanja, otkrića i kolonizacije, sa Sunčevim sistemom ili s još udaljenijim planetarnim ciljevima — s jalovim Mjesecom, stidljivom Venerom ili smrtonosnim Marsom — kao krajnjom točkom. Da ovaj san treba ponovno oživljavati danas, upravo u trenutku u kojem mnogi umovi otkrivaju bitna ograničenja — odnosno, zastrašujuće posljedice — cijelog to jednostranog procesa, govori nam da je veliki dio naših vodećih ljudi izgubio dodir sa živom stvarnošću i prestao se brinuti za ljudske posljedice svojih omiljenih ideja i pothvata. Ipak, pokretačka snaga koja stoji iza istraživanja oba Nova svijeta zaslužuje poštovanje. Izvorne vizije Novoga svijeta, ustanove i djelatnosti koje su omogućile da do ostvarenja tih vizija dođe, otvorile su nova važna područja ljudskog iskustva. Nijedno razmatranje koje želi, a ova knjiga želi istražiti trajno prožimanje tehnike i čovjekovog razvitka, ne može ne uzeti ih u obzir. Iako su se neke probuđene nade pretvorile u pokoru, mnoga od najsmjelijih očekivanja — trenutno komuniciranje, let, pretvorba elemenata, nuklearna energija — ispunila su se tako brzo i u cijelosti, da je to često iznenađivalo, pa i potresalo one kojima najviše dugujemo te uspjehe. Keplerov san Jedan od razloga općeg nerazumijevanja korjenitih slabosti obaju aspekta novih istraživanja leži i u zanemarivanju njihove subjektivne strane, štoviše, u nepriznavanju da ona postoji: prevladavajući subjektivizam starijih sistema, znanstvenici su odlučno negirali mnoge očite znakove subjektivnosti same znanosti. Ali taj se subjektivizam, već na samom početku, klasičnom jasnoćom iskazao u Keplerovu »Snu«, u kojem je on prije više od tri stoljeća anticipirao svijet u kojem danas doista živimo: njegovo empirijsko znanje, njegove praktične uređaje, njegove prinude i nagone, njegove mistične težnje — a na kraju, što je danas i najzamjetnije, njegovo sve veće razočaranje. Rođen stoljeće poslije Kopernika, ali samo koju godinu poslije Galileja, Kepler je u svojoj osobi utjelovljivao tri velika apsekta preobrazbe Novoga svijeta: znanstvenu stranu svojim klasičnim otkrićem neočekivano elipsoidne putanje planeta oko Sunca , religioznu stranu svojim neskrivenim obožavanjem Sunca i zvjezdanog neba kao tvarnog i vidljivog ekvivalenta sve bljeđih kršćanskih Nebesa te na kraju, njegovu nesputanu tehničku imaginaciju: u vrijeme jedrenjaka i kratkometnih, nepreciznih topova, usudio se živim, realističkim bojama opisati prvo putovanje na Mjesec pomoću pogonske energije. Obožavajući Sunce, Kepler je bio lud i za Mjesecom, upravo kao mnogi suvremeni nam tehničar iz Nacionalne Administracije za Svemir i Aeronautiku NASA. Kao student sveučilišta u Tübingenu, jednu od svojih obaveznih radnji posvetio je pitanju: »Kako bi pojave koje se zbivaju na nebu izgledale promatraču smještenom na Mjesecu? « U svom umu, on je jedva nešto manje slikovito vidio ono što su prvi astronauti spazili iz svoje svemirske kapsule, a Plutarhovo djelo »Lice Mjeseca« očaravalo ga je tako, da je godine 1604. Keplerov »Somnium« San , objavljen tek posmrtno, kroz tri stoljeća je ostao slabo čitan književni kuriozitet, dijelom i zbog toga što je postojao samo u svom latinskom izvorniku, dopunjenom 1898. Sam Kepler, međutim, nije oklijevao izložiti svoj projekt puta na Mjesec prije Galileja, jer zapisao je svoj plan za pristajanje na Mjesecu već u ljetu godine 1609, a svoje zanimanje za istraživanje tog satelita opravdavao je istim razlozima kojim su se opravdavala i pomorska istraživanja. »Tko je mogao vjerovati prije Kolumba «, pisao je, »da se golemi ocean može preploviti spokojnije i sigurnije od uskog traka Jadrana, Baltika ili La Manchea? Napravite brodove ili jedra prilagođene nebeskim strujanjima, pa će se već naći čovjek koji se ne boji ni te praznine međuplanetarnog prostora. A naš je zadatak da za one, koji će ubrzo doći da pokušaju ostvariti to putovanje, pripremimo astronomiju. « Obratite pažnju na riječ »ubrzo«. U svom djelu »Typee«, Herman Melville je godine 1846. Ali Keplerova nestrpljiva predviđanja bila su još smjelija. Ljudi koji u znanstvenom i tehničkom napretku vide samo oprezno i uporno koračanje, od jednog do drugog čvrstog sklopa opaženih činjenica, ne uzimaju u obzir te žarke subjektivne pritiske. Hitar skok Keplerova uma s čisto znanstvenog astronomskog ispitivanja na vrtoglav praktični projekt, zacijelo će nam pomoći da objasnimo vulgarnu zaokupljenost svemirskim fantazijama danas, kad se njihovo ostvarenje pokazalo mogućim. Činjenica da su se te fantazije, potpuno dozrele, pojavile u Keplerovu umu upravo u trenutku kada su ostvareni prvi održivi teorijski uspjesi, govorila bi da su one potekle iz dubokih zajedničkih vrela kolektivne psihe. Isto ono samopouzdanje, isti onaj ambiciozni ili agresivni poticaj koji je gonio Cortesa da podjarmi Meksiko, djelovao je i u vodećim umovima astronomije i mehanike, iako u sublimnijem i suptilnijem obliku. Kepler ni izdaleka nije bio jedini. Ti na svemir usredotočeni pustolovi osjećali su budućnost svakom svojom žilicom, kako to narod kaže — to jest, u svom nesvjesnom, a njihova su se predviđanja ispunjavala u mjeri kojom je njihov vlastiti rad približavao tu budućnost. Taj pokretački motiv bio je daleko prisutniji nego što su to učenjaci priznavali; osvijestila ih je nedavno Marjorie Nicholson. Stojeće i pol prije nego što će Edgar Allan Poe opisati putovanje Hansa Pfalla balonom do Mjeseca, pojavio se u tadašnjim dnevnim novinama izvještaj o plovidbi nekog zračnog broda od Beča do Lisabona, a da to nije izazvalo preveliku nevjericu javnosti. A u osamnaestom stoljeću, u svom djelu »Rasselas«, doktor Samuel Johnson dao je razumni opis mogućnosti zračne navigacije, povezavši to čak s mogućnošću leta u svemir, u trenutku kad zrakoplov dostigne točku iza polja Zemljine sile teže, pa aeronaut može vidjeti kako ispod njega, okrećući se, prolazi Zemlja. Bez obzira na hrabrost same zamisli, u Keplerovom istraživanju Mjeseca upada nam u oči njegovo oštroumno shvaćanje zapanjujućih pojedinosti. U sebi je imao jasnu sliku o nekim najozbiljnijim zaprekama za njeno ostvarenje, iako je dobro znao da tehnička opremljenost njegova doba ne dopire do rješenja takvih problema. »Na takav vrtoglavi zalet«, podvlači on, »možemo povesti tek nekoga od svoje subraće... Prvo stavljanje u pokret past će mu vrlo teško, jer će se okretati i izvijati baš kao da ispaljen iz topa leti preko planina i mora. Stoga ga najprije moramo uspavati narkoticima i opijumom, smjestiti mu svaki ud tako da se snaga udarca jednoliko prenese na sve njih, kako se gornji dio tijela ne bi otkinuo od doljnjeg, ili glava od ramena. Imamo, zatim, novu poteškoću: strašnu hladnoću i otežano disanje... Nastat će i mnoge druge poteškoće, ali ima ih previše pa ili nećemo nabrajati. Ali neće nam se dogoditi nikakvo zlo. « Ova posljednja, umirujuća rečenica, također je napisana prije svog vremena, ali Keplera su očito pokretali unutrašnji pritisci koji se nisu dali zastrašiti prividno nesavladivim poteškoćama, a još manje mogućim neuspjehom. Poput umjetnika u »Rasselasu«, mogao je reći: »Čovjek neće ništa ni pokušati, ako unaprijed mora svladati sve moguće prepreke. « Da se taj neobuzdani san nije dao praktično ostvariti tako lako kao što je nestrpljivi Kepler predviđao, to nas danas iznenađuje mnogo manje od činjenice da je taj san obuzeo Keplerov um tako rano! Sav uronjen u obožavanje Sunca, Kepler je, izgleda, shvatio da će moć koja potječe od Boga Sunca otvoriti nove mogućnosti i da će bez oklijevanja zahtijevati goleme žrtve da bi se put na Mjesec ostvario. Sve sile što ih je pokrenulo istraživanje našeg vlastitog planeta, bile su na kraju doista prebačene na međuplanetarno istraživanje, ne gubeći na zamahu i ne mijenjajući mnogo metode i ciljeve, ali pratile su ih također iste slabosti: ista prekomjerna oholost, ista agresivnost, isto neobaziranje na mnogo značajnije ljudske stvari, isti naglasak na znanstvenom otkriću i tehničkoj inventivnosti, te na brzom kretanju kao glavnom čovjekovom cilju. Danas također znamo ono što Kepler nije mogao znati: da će istraživanje svemira, ako želi uspjeti, zahtijevati megamašinu daleko većih dimenzija od svake prethodne — a da se sklopi takav stroj, trebat će stoljeća. Keplerov »San« bio je prešao granicu razborite spekulacije. Ali, upravo ta činjenica privlači našu pažnju još jednom obilježju njegova doba: fantazije što ih je u sedamnaestom stoljeću poticala znanost, često su se pokazale bliže stvarnosti našeg dvadesetog stoljeća od onih ljudski korisnijih, ali relativno nezanimljivih pothvata osamnaestog i devetnaestog stoljeća: jer mnogo hvaljena mehanička poboljšanja tog vremena samo su općenito primjenjivala nove izvore energije i nešto izraženiji tip vojne organizacije na one najdrevnije neolitske zanate: na predenje, tkanje, lončarstvo, ili na djelatnosti karakteristične za kasnije brončano i željezno doba: na rudarstvo i taljenje metala. U sedamnaestom stoljeću je Joseph Glanville, čovjek koji je još uvijek dovoljno vjerovao u veštice da napiše knjigu protiv njih, s radošću očekivao i druge praktične rezultate znanosti, fonograf i neposrednu komunikaciju na daljinu. Još značajnije: doktor John Wilkins, engleski biskup i predstojnik Trinity Collegea u Cambridgeu, napisao je godine 1638. Godinu dana kasnije, u djelu »Razgovor o Novome svijetu«, on je ustvrdio: »Čim se izumi umijeće letenja, netko od naše vrste stvorit će jednu od prvih kolonija, kojom će nas presaditi u taj drugi svijet. « Uz Keplerov realistički maštovit opis leta na Mjesec, za koji je on s mnogo nade mislio da je tek pitanje dana, jednako je važan i njegov prikaz tipa organizama koji bi se mogli razviti na Mjesecu, pod trajnim uvjetima krajnje studeni i krajnje vrućine na suprotnim stranama našeg satelita. Jer on to putovanje ispunja mučninom ne malog psihološkog značenja. S čudesnim ekološkim uvidom, Kepler je fizičke uvjete života na Mjesecu preveo u odgovarajuću biološku prilagođenost. Zamišljao je da će »prevolvani« nastaniti hladnu, a »subvolvani« vruću stranu Mjeseca, na kojoj će biljke naočigled izrastati i propadati u jednom jedinom danu; gdje infrahumani stanovnici neće imati ni trajnog ni sigurnog prebivališta, gdje će za jedan dan moći obići sav svoj svijet, slijedeći vodu koja se povlači, na nogama koje su duže od nogu naših deva, te na krilima ili u brodovima; one koji zaostanu na površini spržit će podnevno sunce, pa će poslužiti kao hrana nadolazećim nomadskim hordama prevolvana, koji će izlaziti iz unutrašnjosti svojih spilja. Treba priznati da Kepler nije imao nikakvih romantičnih iluzija, poput onih koja legenda pripisuje Ponceu de Leónu koji je, istražujući Ameriku, navodno naišao na izvor vječne mladosti. Kepler nam prikazuje samo mučnu fantazmagoriju organske deformacije i degradacije, groteskna bića u groznici bešćutne aktivnosti i besciljnog kretanja: konačni lunarni »jet set«. U kontradikciji s tom hipotetičnom jednodnevnom granicom sazrijevanja i smrti, Kepler dopušta da subvolvani grade gradove — ali, da zapamtimo, iz karakteristično tehnokratskog razloga: samo da riješe probleme mogućnosti njihove gradnje! Kepleru moramo priznati ne samo istinski značajnu moć znanstvenog zaključivanja, nego i jednako značajnu realističku imaginaciju u tretiranju bioloških uvjeta: ni za trenutak nije pomišljao da bi u tako neprijateljskoj okolini mogli uspijevati organski oblici usporedivi s onima koji žive na zemlji. Ta činjenica, na žalost, postavlja ozbiljno pitanje na koje je nemoguće odgovoriti, a jalovo je o njemu i spekulirati: zašto je Kepler smatrao da putovanje na takav planet vrijedi truda? Zašto vrhunska dostignuća tehnologije, čak i danas simbolizirana putovanjem na daleke planete, svršavaju u fantazijama o bezobličnim čudovištima i okrutnoj smrti, u morama kakve često posjećuju kolijevku male djece? Kad bismo znali odgovor na to pitanje, mnoge druge iracionalne manifestacije koje negiraju život i ugrožavaju opstanak samog čovjeka bile bi nam, možda, dovoljno čitljive da ih prevladamo. Keplerov »Somnium« treba samo prevesti u racionalne suvremene pojmove, pa da nam posluži kao signal hitnog upozorenja. Istražujući nebo, što je Keplerov um predvidio u novome svijetu koji su stvarale znanost i tehnika? Vidio je svijet koji se izmakao organskim ograničenjima, svijet u kojem su procesi rasta i opadanja bili svedeni na jedan jedini dan, u kojem su njegova efemerna bića živjela samo zato da smjesta budu pojedena. U tom bi svijetu jedinu zaštitu protiv divljačke okoline predstavljalo povlačenje u duboka podzemna skloništa, a glavno zanimanje njegovih nevoljnih stanovnika bilo bi neprestano kretanje. Ukratko, čudovišno prebivalište, u kojem bi samo čudovišta mogla biti kod kuće. Otiskujući se od Zemlje, Kepler je za sobom ostavio dvije milijarde godina organskog života, svu neizmjernu stvaralačku aktivnost i udruživanje živih vrsta, što je sve dostiglo svoju kulminaciju u čovjekovoj umnosti. Što se životne vrijednosti tiče, čovjek bi sve planete Sunčevog sistema mogao mirno dati za nekoliko kvadratnih kilometara nastanjene Zemlje. Da su ti jezivi zaključci bili samo neka Keplerova osobitost, mogli bismo ih smatrati njegovom vlastitom nastranošću. Ali, ispada da je to tema koja se uvijek vraća u svim kasnijim kakotopijama. U »Stroju vremena« H. Wellsa, pripovjedač shvaća da se tehnološki progres koji vodi u dokolicu i raskoš pokazuje kao samorazoran, te putuje dalje u vrijeme samo da bi doživio kako sav život na planetu postupno nestaje. U sve većem zdanju civilizacije on vidi samo »ludo gomilanje koje se neminovno mora urušiti i na kraju uništiti svoga tvorca«. Taj predosjećaj tako se duboko razilazio s Wellsovim svjesnim pristajanjem uz znanstveni napredak, da je došao do zapanjujućeg zaključka: »Ako je tome tako, preostaje nam da živimo kao da nije tako«. Drugim riječima, bit će bolje da zatvorimo oči i isključimo naš um. Lijep svršetak znanstvene potrage za nebeskom istinom koju su započeli Kopernik i Kepler! Do sad sam nastojao razjasniti kako je došlo do toga da je geografski Novi svijet, sa svojim prividno neograničenim mogućnostima, već od samog početka trpio zbog umirućih ustanova i zastarjelih ciljeva što ih je Novo istraživanje u načelu pokušavalo izbjeći. A sada moram mnogo podrobnije ispitati prirodu »mehaničkog« Novoga svijeta koji još uvijek, i sve više, vlada sviješću i svakodnevnom aktivnošću modernog čovjeka. Pokazat ću kako su upravo one pretpostavke o čovjeku i prirodi, koje su se nekad potvrđivale kao vrlo korisne za širenje tehnoloških mogućnosti, krive i za pogrešno shvaćanje a time i za gušenje bitnih organskih i ljudskih funkcija. Što je još gore, krive su i za izopačenje ljudskih ciljeva, zbog podređivanja svih drugih djelatnosti ekspanziji moći. Te su pretpostavke iznevjerile idealno obećanje što su ga nekad pružala oba istraživanja Novoga svijeta — obećanje proširenih granica i produbljenih temelja čovjekova postojanja. Glava treća: Mehanizirana slika svijeta 1. Denaturirana okolina Kult Boga Sunca podario je vrhovni autoritet kozmičke primjerenosti i ispravnosti svakoj zemaljskoj manifestaciji reda, redovitosti, predvidljivosti i — zbog samog sunčevog položaja i utjecaja — centralizirane vlasti. Iza tog kulta leži jedno drevno opažanje, čija je istinitost dokazana daljnjim znanstvenim ispitivanjima: da na životne pojave zapravo utječu daleke i nejasne sile od kojih su mnoge, kao npr. Toj izvornoj spoznaji nedostajalo je shvaćanje da je i sam čovjek kozmički događaj, te da posjeduje moć razuma koja ne dolazi samo od sunca, nego i od njegove visoko razvijene prirode. Astronomija je pripremila tlo za veliku tehničku preobrazbu koja se dogodila nakon šesnaestog stoljeća. Ona je dala bezličnoj slici svijeta okvir unutar kojeg su mehaničke aktivnosti i interesi imali prednost nad stvarima važnijim za čovjeka. Organiziranje te slike svijeta bilo je, uglavnom, djelo čitavog niza matematičara i fizičara, koje ubrajamo u velike lučonoše svih vremena. Počevši s Kopernikom, Keplerom, Galilejem i Descartesom, kulminirajući s Leibnitzom i Newtonom, njihove su sistematske deskripcije prostora, vremena, gibanja, mase i gravitacije, napokon dovele do ključnog pomaka u tehnologiji: od radionice laboratoriju, od obrtnika koji se služio alatom, te umjetnika koji je i sam bio primarni pokretač i stvaralac, prema kompleksnom automatskom stroju koji pokreće energija i koji je pod centraliziranom kontrolom i daljinskim upravljanjem. Upravo je ta slika svijeta, a ne samo pojedini izumi, dovela do konačne apoteze suvremene megamašine. Središnji lik te galaksije bio je Galileo Galilei. On je u svojoj osobi utjelovljivao dva velika atributa nove znanosti: empirijsko znanje zasnovano na točnom opažanju i teorijsku spoznaju zasnovanu na sposobnosti formuliranja i manipuliranja apstraktnih simbola za količinu, broj, odnos, strukturu — na sposobnosti koja je um,oslobađala od često nerazjašnjive i neopisive zbrke konkretnog življenja. Galilej je, u biti, vratio Kopernika na zemlju. Ali, učinivši to, prognao je čovjeka iz tog novog carstva čistog znanja jednako temeljito kao što je nova astronomija pobožnog kršćanina protjerala s njegovih žuđenih nebesa. Uzmemo li u obzir okoštalost službene crkvene doktrine, zasnovane na Aristotelu posredstvom Tome Akvinskoga, Galilejeva reakcija je bila neminovna i zaista spasonosna. Oblik u kojem se predstavila nije bio samo opravdani napad na Aristotelov autoritet u područjima gdje je bilo moguće i bolje objašnjenje: njegova reakcija pokazivala je ravnodušnost za područje biološkog ponašanja i ljudskog iskustva gdje je Aristotel, kao neposredni promatrač, još uvijek bolje vidio od onih koji su znanost izjednačavali s mehanikom, a organizme sa strojevima. Aristotel nije bio dobar matematički fizičar i pisao je neodržive prikaze ponašanja fizičkih tijela, ne potrudivši se nikad da to provjeri eksperimentom. Povrh tog u, smatrali su ga nepogrešivim autoritetom u svim pitanjima znanosti, što je bio grijeh lijenosti službene teološke misli. Pisani tekst, iako možda i zasnovan na iskustvu, zauzimao je u formulacijama srednjovjekovne znanosti, na žalost, mjesto samog tog iskustva i time sprečavao daljnje istraživanje. To nam dobro ilustrira priča u Galilejevim »Dijalozima« Dan drugi , u kojoj se pripovijeda o liječniku koji je secirao lešinu kako bi pokazao da nervni sistem ima svoje ishodište u mozgu a ne u srcu — pokazavši masu živaca koji su vodili iz mozga, a samo jedan jedini koji je dolazio iz srca. Ali prisutni aristotelovski promatrač, suočen s tim dokazom, rekao je: »Pokazao si mi tu stvar tako jasno i smisleno... Tako su isto govorili i oni neumoljivi doktori s kojima se Galilej bio sastao u Padovi. Kad se racionalna misao ukrutila poput mrtvog tijela, balzamirana starim tekstovima, očito je bilo došlo vrijeme da se pokopaju takvi autoriteti i da se sve započne iznova, prolazeći istim poljem kojim su išli i stari promatrači, ali sa svježim i samopouzdanim pogledom i intelektom željnim novih otkrića. To je ono što se zapravo počelo događati s obnovom znanosti. Ali, na žalost, umjesto da pokrije svu širinu područja što ih je pokrivao Aristotel, istraživanje neposredne prirode »fizičkog svijeta« pretegnulo je nad ispitivanjem prirode života i životne okoline. Arostitel je bio filozof živih organizama, obdarenih autonomijom i svrhovitošću, sposobnih za samoorganiziranje i samorazmnažanje. Galilej i njegovi kasniji učenici bili su filozofi neživih procesa koji su zatim postali utjelovljeni u novim strojevima. Htio bih se pozabaviti samo s onim dijelom Galilejeva rada koji je korjenito preoblikovao čovjekov osjećaj vlastitog jedinstvenog mjesta u kozmosu i dao svoj doprinos svakovrsnom korišćenju tehničkih sredstava. Galilej je preuzeo i razvio jedno opažanje svog mlađeg kolege Keplera iz prvog sveska njegovih »Djela«. »Kao što je dno stvoreno da opazi zvuk«, primijetio je Kepler, »a oko da opazi boju, i um je oblikovan tako da shvati ne sve i svašta, nego količine. Um opaža svaku danu stvar u jasnim proporcijama, to više što je ta stvar svojim podrijetlom bliža čistim odnosima količina. Što se predmet više udaljuje od odnosa količina, to svojstvenije postaju mu nejasnoće i zablude«. U svom djelu »Opus Majus«, dio IV, Roger Bacon je davno prije zauzeo isti stav: »Sve što je potrebno fizici može se dokazati matematikom, a bez nje je nemoguće imati točno znanje o stvarima«. Ali, oba slučaja egzaktno znanje poistovjećuje se s dovoljnim znanjem, a istina koja vrijedi za stvari primijenjena je bez ikakvih dopuna na organizme — iako za njih nije mogla vrijediti sve dok i oni nisu bili svedeni na stvari. U djelu »Ispitivač«, Galilej je Keplerovu misao ponovio svojim riječima. »Filozofija je«, kaže Galilej, »zapisana u svemiru, toj velikoj knjizi koja je neprestano otvorena našim očima. Ali knjiga se ne može razumjeti sve dok ne naučimo jezik i pismo od kojih je sačinjena. Knjiga je napisana jezikom matematike, njegova slova su trokuti, krugovi i ostali geometrijski likovi, bez kojih je čovjeku nemoguće razumjeti i jednu riječ tog jezika: bez njih, on tek luta po mračnom labirintu«. Slijedeći Keplerov mit, Galilej je sagradio svijet u kojem je vrijedila samo materija, u kojem su kvalitete postale »imaterijalne« i procesom zaključivanja pretvorile se u preobilno lučenje mozga. Galilejev duh bio je toliko blizak Keplerovom, a s njim se aktivno i prijateljski dopisivao, da nije ni pomišljao koliko je mnogo pogrešaka utkano u ono što se obojici činilo posve očitim tvrdnjama. Čak su i danas njihovi pogledi tako uvriježeni i tako široko prihvaćeni kao neoborivi aksiomi, da smatram potrebnim izložiti te pogreške prije nego što ispitam njihove posljedice. Srećom, to moje nastojanje osvjetljuje kritika sve većeg broja matematičara, fizičara i biologa, od Stalloa, Lloyda Morgana i Whiteheada do Plancka, Schödingera, Bohra i Polanyija: oni ne samo što su nagovijestili ovu analizu, nego su je svaki na svom polju, proveli još dalje. Valja nam prije svega znati da je »svemir« o kojem su oba čovjeka govorila bio sastavljen samo od izoliranih fizičkih tijela bez života: od »mrtve« materije. Ali mi danas znamo da je to krajnje nepostojanje života — ili barem mogućnosti života — samo iluzija. U svojoj konstituciji, u najintimnijoj strukturi stanovitih elemenata, »materija« posjeduje nešto što je na određenoj dalekoj točki njezine vlastite evolucije sposobno ispuniti svoj potencijal i postati »živim«: upravo su s pojavom živih organizama i nastala svojstva koja je Galilej odbacivao kao subjektivna i nestvarna, jer se nisu dala opisati isključivo matematičkim pojmovima. Postoji, zaista, stanovito temeljno jedinstvo astronomskog svemira i čovjekove prirode: organski život prilagođava se kozmičkoj periodičnosti, danu i noći, mijenama mjeseca i godišnjih doba, a nesumnjivo reagira i na mnoge druge skrivenije fizikalne promjene, jer čovjek je po sebi reprezentativni uzorak kozmosa. S te strane Galilej je bio u pravu, pretpostavivši da će jezik geometrije pomoći da se objasni čak i ponašanje organizama — što je u naše vrijeme u znatnoj mjeri i učinio koncept dvostruke uzvojnice u dezoksiribonukleinskoj kiselini. Ali ni jedan organizam ne bi mogao preživjeti u razrijeđenom svijetu što ga fizičari, sve do naših dana, smatraju jedino stvarnim, u apstraktnoj sferi mase i gibanja — upravo kao što ni čovjek bez goleme opreme ne bi mogao preživjeti na jalovom Mjesecu. Konkretni svijet, ispunjen organizmima, svijet je doslovce neopisivog bogatstva i složenosti: živodajna akumulacija molekula, organizama i vrsta, od kojih svaka nosi pečat bezbrojnih funkcionalnih prilagođavanja i selektivnih preobrazbi, tragova milijardi godina evolucije. Samo je jedan beskrajno mali dio svih tih transformacija vidljiv, ili se može svesti na neki matematički red. Oblik, boja, miris, taktilni osjeti, emocije, apetiti, raspoloženja, slike, snovi, riječi, simboličke apstrakcije — to obilje života, što ga i najskromnije biće pokazuje do neke mjere — ne mogu se razriješiti nijednom matematičkom jednadžbom niti pretvoriti u geometrijsku metaforu, a da se ne uklopi veliki dio bitno važnog iskustva. Druga pogreška u novoj mehaničkoj slici svijeta potječe iz prve: iz Galilejevog komadanja čovjekovog organizma. On je postupao s umom kao da taj može funkcionirati bez svih drugih dijelova tijela, kao da oko vidi po sebi i uho čuje po sebi, kao da je i mozak, isto tako izdvojen, u svom najsavršenijem stanju posvećen samo specijaliziranoj funkciji matematičkog mišljenja. Nedavni eksperimenti dokazali su suprotno: daleko od ograničenja što ih ima kompjutor koji može raditi samo s definiranim simbolima i egzaktnim predodžbama, čovjekov mozak ima čudesno svojstvo da se nosi s mutnim, neodređenim i zbrkanim podacima, osmišljavajući informacije koje su tako nepotpune da bi paralizirale kompjutor — kao kad široku lepezu glasova, zvukova i različitih tipova izgovora prevodi u jedan te isti suvisli jezik. Upravo su ta ujedinjujuća svojstva ljudskog uma, ta sposobnost neprestanog spajanja simbolički relevantnih dijelova prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, omogućila čovjeku da u stanovitoj mjeri uspješno reagira na vrlo različite okoline i na otvoreni svijet, umjesto da se povuče u sigurni biološki kutak, s ograničenom skalom mogućnosti i njihova korišćenja, poput svih ostalih vrsta. Suprotno Kepleru, dakle, moglo bi se s pravom reći: što se više znanstvena slika svijeta udaljuje od zvuka, boje, mirisa i animalnih funkcija od kojih oni i potječu, to više mraka prianja uz njezino postupanje s jedinstvenim svojstvima što ih svaki organizam doista dijeli s drugim fizičkim tijelima, može jednako efikasno postupati i po Keplerovim načelima. I Kepler i Galilej držali su da organizmi, da tako kažemo, ne mogu postati poštovanim građanima u carstvu znanstvene spoznaje sve dok ne umru. Ta čudnovato dogmatska diskriminacija živih fenomena nije isprva loše djelovala na bavljenje eksperimentalnom fizikom i mehanikom, ali je na dugi rok zaustavila biološka istraživanja i skrenula ih na slijepi kolosijek. Znanstvenicima je trebalo gotovo tri stoljeća da progledaju ovu pogrešnu analizu. Srećom, nedavni pokusi doktora Lawrencea Hinklea pokazali su da potpuna izolacija mozga od kvalitativnih podražaja svjetla, boje, zvuka i mišićne napetosti, čak i pod laboratorijskim uvjetima znači njegovo psihičko rasulo: samo u održavanju neprestane razmjene sa svojom složenom okolinom, uključujući i vlastite organe, može čovjekov osjetljivi mozak sačuvati ravnotežu. Svoditi zbivanja isključivo na njihove kvantitativne elemente, znači onesposobiti za svako organsko ponašanje upravo onoga koji primjenjuje takvu metodu. U cijeloj formulaciji bilo je implicirano nešto što bi se i Galilej jedva bio usudio zaodjenuti u riječi, čak da je toga bio i svjestan. Da bi se mogao shvatiti fizički svijet, a naposljetku i sam čovjek, koji u tom svijetu postoji samo kao puki rezultat maše i gibanja, potrebno je eliminirati živi duh. U središtu te nove slike svijeta čovjek po sebi nije postojao, nije, doista, imao ni razloga da postoji: umjesto čovjeka, tog bića s vrlo dugom poviješću na ovom planetu čiji stanovnici i njihova staništa imaju još i neizmjerno dulju povijest, u njoj je ostao samo odlomak čovjeka — distancirana inteligencija, a samo određeni specijalni proizvodi te sterilizirane inteligencije, znanstveni teoremi i strojevi, smiju polagati pravo na neko trajnije mjesto pod suncem ili na neki viši stupanj stvarnosti. U interesu »objektivnosti«, novi znanstvenici eliminirali su povijesnog čovjeka i svaku njegovu subjektivnu djelatnost. Ta praksa je od Galilejevih vremena poznata kao »nepristrana znanost«. Svojim isključivim bavljenjem kvantitetima, Galilej je zapravo diskvalificirao svijet stvarnog iskustva. Time je čovjeka iz žive prirode prognao u svemirsku pustoš i to besprizivnije nego što je Jahve protjerao Adama i Evu iz zemaljskog raja. Ali u Galilejevu slulčaju, kazna za jabuku ubranu sa stabla spoznanja ležala je u prirodi samog tog spoznanja: taj neukusni i sasušni plod nije bio sposoban ni obnoviti ni podržati život. Svijet živih organizama, golemo područje stvarnog svijeta, bio je isključen iz carstva egzaktnih znanosti: sve transakcije i konfiguracije koje najočitije pripadaju tom svijetu, zajedno s čovjekovom poviješću i kulturom, bile su odbačene kao »subjektivne«, jer se samo jedan njihov sićušni dio može svesti na apstraktne »osjetilne podatke« ili opisati matematičkim pojmovima. Za znanstvenu obradu bili su prikladni samo kosturi i leševi. Istodobno se »materijalni« svijet, to jest, apstraktni svijet »fizičkih predmeta« koji djeluje u jednako apstraktnom prostoru i vremenu, tretirao kao da jedino on posjeduje realnost. Što je ta koncepcija počela značiti kad se u dvadesetom stoljeću najzad vulgarizirala, možda će najbolje pokazati citat iz Buckminster Fullerovog sublimnog opisa čovjekove prirode: opisa za koji bih, da nije autentičan, mogao biti optužen zbog zlonamjerne izmišljotine, u svrhu grubog i besmislenog izopačavanja izvorne poruke. Čovjek je, kaže Fuller, »samouravnotežujući, 18-zglobni dvonožac s adaptabilnim bazama, centrala za elektrokemijsku redukciju, integrirana s odvojenim pregradama u kojima su baterije za čuvanje osobitih oblika sabijene energije, kojom se lančano pokreću tisuće hidrauličkih i pneumatskih crpki s pomoćnim motorima; tu su 62. « Fullerove usporedbe su zgodne; ako odbacimo živopisne, pseudoegzaktne statističke natuknice, metafore su mu površinski točne. Samo jedno nedostaje u tom podrobnom popisu mehaničkih apstrakcija: zanemarimo li izmjerljive fizičke komponente, nedostaje i najmanji nagovještaj o prirodi čovjeka. Možemo samo razmišljati što bi Galilej rekao na taj ogoljeli opis. Kao pravi predstavnik barokne kulture u kojoj se mehaničko sjajno miješa s čulnim, Galilej je osobno uživao u mnogodimenzionalnom svijetu što ga je njegova vlastita intelektualna analiza prezrela i odbacila. Sam je bio vatren ljubavnik i plodan otac, a erotsku strast, estetski užitak i pjesnički osjećaj isključivao bi iz svog svijeta samo u trenucima u kojima je prevladavao njegov tehnički i znanstveni interes. Kako pokazuje de Santillana, na svoju književnu vještinu humanista bio je ponosan jednako kao i na svoja znanstvena otkrića. Iako su upravo Galilejevi ograničeni koncepti pomogli da se stroj učvrsti kao vrhunski model znanstvene misli, njegova stvarna okolina bila je još uvijek prebogata tradicionalnim estetskim oblicima, vjerskim ritualima i emocionalno nabijenim simbolima: on, naravno, nije ni mogao zamisliti kakav bi bio svijet kad bi njegova vlastita mjerila postala opće prihvaćena, te kad bi stroj i strojem napravljeni ljudi uspjeli denaturirati ili dokinuti sve organske atribute. Nije nikad ni pomislio da će krajnji rezultat mehaničke slike svijeta biti okoliš nalik na naš današnji: prikladan samo da u njemu žive strojevi. Galilejev zločin Iako je Galilejevo tumačenje kretanja planeta dovelo do toga đa ga rimokatolička crkva optuži zbog hereze, on nikada nije javno izrekao herezu zbog koje je bio optužen. Kako sam kaže, Žaleći se na kraju svog »Dijaloga o dva svijeta«, nije mogao biti pravedno osuđen za zločin koji nije ni počinio. Poput mnogih svojih kasnijih i vrsnih znanstvenih kolega, Pascala, Newtona i Faradaya, bio je teološki konzervativan i nije mislio da u znanosti izvrši neko revolucionarno svrgavanje ranije ustoličenih istina. Ako je uopće negdje pogriješio, onda je to bilo njegovo nespretno nastojanje da podupre i obnovi Ptolomejevu tradicionalnu strukturu. Ali, zapravo, Galilej je počinio daleko ozbiljniji zločin od onog za koji su ga optuživali crkveni dostojanstvenici: njegov stvarni zločin bio je u tome što je cjelinu ljudskog iskustva, a ne samo gomilu crkvenih dogmi i doktrina, zamijenio za onaj njegov mali dio koji se može promatrati samo unutar ograničenog vremenskog raspona i objasniti pojmovima mase i njenog gibanja, a porekao je važnost neposrednih realnosti ljudskog iskustva, kojega je pročišćen ideološki derivat i sama znanost. Podijelivši iskustvo stvranosti u dvije sfere, u subjektivnu sferu koju je odlučio isključiti iz znanosti, i objektivnu sferu, teorijski oslobođenu čovjekova vidljive prisutnosti ali spoznavanu strogom matematičkom analizom, odbacio je kao nebitno i nestvarno ono srastanje kulturnih značenja koje je omogućilo i matematiku — koja je i sama čisto subjektivni destilat. Znanstvenici su gotovo tri stoljeća slijedili Galilejevo vodstvo. Naivno vjerujući — a to je još prije sto godina progledao Stallo — da su lišeni metafizičkih predrasuda, pravovjerni zastupnici znanosti potiskivali su svaki trag ljudskog i organskog ponašanja koji nije mogao glatko pristati u njihovu mehaničku sliku svijeta. Time su, samo u obratnom smislu, pali u zabludu ranih kršćanskih otaca, koji su potiskivali svako zanimanje za prirodu kako bi se usredotočili samo na sudbinu čovjekove duše u vječnosti. Da »masa« i »gibanje« nisu ništa objektivniji od »duše« i »besmrtnosti«, po strani od njihovog izvedenog odnosa prema ostalom ljudskom iskustvu, to nisu ni pomišljali oni koji su tjerali teološku lisicu, a istjerali znanstvenog vuka. Potpuno nevino, Galilej je prodao čovjekovo povijesno pravo prvorođenja: čovjekovo smisleno i zapamćeno iskustvo, ukratko — njegovu akumuliranu kulturu. Odbacujući subjektivnost, ekskomunicirao je središnji predmet povijesti, mnogodimenzionalnog čovjeka. Galilej je to zlodjelo počinio vesela srca kraj otvorenih očiju. Nije imao pojma da je njegova distinkcija između vanjskog i unutrašnjeg svijeta, između objektivnog i subjektivnog, između kvantitativnog i kvalitativnog, između matematički opisivog pa time spoznatijivog i onog nesvodivog, nedostupnog, za analizu neprikladnog i nemjerljivog, bila lažna distinkcija ako se iz računa izostavi ljudsko iskustvo u svoj njegovoj simboliziranoj punoći — koja je i sama polog nebrojenih razdoblja organskog života. Što je još gore, Galilej je uveo dualizam između objektivnog i subjektivnog svijeta, čak veći od dualizma što ga je kršćanska doktrina nametnula razdvajanjem nebeski savršenog i vječnog od zemaljskog, nesavršenog i griješnog. Kršćaninovo subjektivno nebo postalo je barem aktivnim dijelom njegove svakidašnjice, vidljivo u sjajnim crkvama i katedralama, u djelima milosrđa i zajedničkim svetkovinama. U antihistorijskom, utilitarnom poretku, kojim je ozakonjena mehanička slika svijeta, ono što je preostalo od subjektivnog iskustva bilo je ili osiromašeno ili iskrivljeno gubitkom dodira s čovjekovom prošlošću te nedostatkom razboritog anticipiranja njegove budućnosti. Po toj novoj znanstvenoj razdiobi, spasenje je bilo potrebno upravo organskom svijetu, a i čovjeku. Sve oblike života trebalo je uskladiti s mehaničkom slikom svijeta, pretopiti iji i preoblikovati nanovo, kako bi se prilagodili savršenijem mehaničkom modelu. Jer samo je stroj predstavljao istinsko utjelovljenje te nove ideologije: koliko god složen neki mehanizam i mogao biti, još uvijek je bio priprosta izrađevina u usporedbi s onom karikaturom ljudskog tijela koju nam je nacrtao Buckminster Fuller. Samo odbacivanjem organske složenosti, njenim pročišćavanjem pomoću apstrakcije i intelektualne sterilizacije, vađenjem Čovjekovih unutrašnjih organa i uvijanjem ostataka u ideološki ovoj za mumije, samo tako mogao je čovjek postati besprijekoran i dovršen — u svakom smislu dovršen! Da bi se iskupio od organskog, autonomnog i subjektivnog, čovjek treba da se pretvori u stroj, ili još bolje, treba da postane sastavnim dijelom nekog većeg stroja, čijem će nastanku pomoći nova metoda. Taj stav, začudo, nije do kraja vrijedio čak ni za »fizička« svojstva prirodnih pojava, što je i sam Kepler vrlo brzo opazio, meditirajući o složenoj geometriji snježne pahuljice, primijetivši da sličan red, kao da je tu um bio na djelu, prožima i druge dijelove prirode, na primjer strukturu nekog cvijeta. Danas fizičari drže da čak i atomi imaju svoju vlastitu unutrašnjost, neprozirnu za oko, zagonetnu za um, te da svaki atomski element ima svoje vlastito određeno obilježje, ovisno o sastavu i rasporedu raznih njegovih pretpostavljenih čestica ili naboja. U skladu s tim, čini se da su neke inherentne sklonosti za organizaciju i udruživanje ugrađene i na najnižim stupnjevima postojanja, milijarde godina prije pojave živih organizama. O tome su duboku, ali predugo zanemarivanu slutnju imali i Leibnitz i Stallo. Povrh toga, te »konačne« čestice izmiču neposrednom opažanju: za ono što je najskrivenije i nedostupno, ne može se čak ni u fizici reći da nije stvarno, još manje se može nazvati čisto subjektivnim, koliko god dobro čuvalo svoje tajne. Ukratko, nutrina je jednako objektivna kao i vanjski plašt. Ne treba posezati za kirurgijom da objektivno budemo sigurni kako u nekom živom stvoru postoje unutrašnji organi — osim ako ne mislimo na moguću ekstirpaciju ili zamjenu umjetnim organom. A ono što nazivamo vanjskim svijetom, samo je nužni dio unutrašnjeg svijeta svakog organizma: organizam može preživjeti samo ako ga do neke mjere internalizira. Cijela ova kritička analiza bila bi samo jahanje mrtvoga konja da te početne krive koncepcije i interpretacije nisu zapravo ostavile tešku hipoteku pristranosti i zabluda u znanstvenoj, a još više u popularnoj misli i tehnološkoj praksi. Mehanička slika svijeta, kako su je prvi složili Kepler, Galilej, Descartes, Newton i Boyle, već je odavno prestala biti prihvatljivom u naprednoj znanosti: razmišljanjem i pokusima Faradaya, Maxwella, Plancka i njihovih nasljednika, svaki se dio klasičnog »fizičkog svijeta« dematerijalizirao: postao je manje tvaran, suptilniji, kompleksniji, pa time i neuhvatljiviji nego ikad prije — ali također i spremniji da se nagodi sa složenostima i zagonetkama života. Slika svijeta sedamnaestog stoljeća, slika rotirajućih planeta, zaljuljanih njihala, izbačenih topovskih zrna, prostog pada kamena i čvrstih kuglica atoma ne obuhvaća više sve što se može opaziti ili zamisliti da postoji, jer se elektromagnetsko zračenje, koje se širi u svim smjerovima, ne može prikazati na dvodimenzionalnoj površini, a mnoge čisto »fizičke« pojave, kažu nam fizičari, ne mogu se uopće vizualizirati. Usprkos tome, znanstvenikova slika svijeta, čak i danas, još uvijek nosi izblijedjeli pečat Galileja i Keplera; kako primjećuje Schrödinger, u njoj još uvijek nema »plavog, žutog, gorkog, slatkog, ljepote, užitka, tuge« — ukratko, onih najživljih glasova ljudskog iskustva. Egzistencijalno uzevši, znanstvena slika svijeta još uvijek je poddimenzionalna, jer je već u početku uklonila živog promatrača i dugu povijest zapisanu u njegovim genima i njegovoj kulturi. Na žalost, krajnji efekt metodičkog napretka sedamnaestog stoljeća u jasnoći deskripcije i pridržavanju opažene činjenice, sastojao se u obezvređivanju svih aspekata ljudskog iskustva koji se nisu dali obraditi na taj način, a u konačnom ishodu uklonjeni su svi proizvodi i popratne pojave čovjekove osobnosti. Tako je tehnološki svijet, ponoseći se izuzimanjem ili reduciranjem ljudske ličnosti, sve više smjenjivao prirodu i čovjekovu kulturu, zahtijevajući zapravo viši status za sebe kao konkretni radni model znanstvene istine. »Godine 1893«, podsjeća nas Loren Eiseley, »obraćajući se Britanskom društvu za unapređenje znanosti, Robert Monro je rekao jezgrovito:... Utrti put tom obezvređenju čovjekove ličnosti i njenom konačnom progonstvu, to je, eto, bio stvarni Galilejev zločin. Pojedinosti zločina Velika zasluga primijenjene Galilejeve metode bila je u tome što je za javno i sistematsko promatranje otvorila jedan važni dio vidljivog svijeta. Sama metoda, dostupna svima koji su je mogli savladati, uzdizala je dobivene rezultate iznad privatnih neslaganja. Pozitivna znanost, u smislu u kojem ju je shvaćao Galilej, bila je reakcija na srednjovjekovno shvaćanje da do istina koje nisu utvrđene božanskom objavom treba doći u otvorenoj debati, čisto verbalnom raspravom između suprotstavljenih strana. To je dijalektička metoda koja se još uvijek mnogo primjenjuje u sudnicama; ona pogoduje osobnoj snazi i pravničkoj vještini, ali se u toku rasprave lako spušta do ispraznog verbalnog vatrometa i zlonamjerne svadljivosti. Kako je to rekao Renaudot, popularno-znanstveni francuski pisac iz sedamnaestog stoljeća, takve diskusije »ne samo što potamnjuju svaku rječitost i uživanje u raspravi, nego obično svršavaju u metežu, cjepidlačenju i uvredama«. Galilej stoga zaslužuje odobravanje koje je i zavrijedio, pomažući da se utvrdi metoda koja će slobodne umove navesti na ispravljanje osobnih predrasuda i krivih zaključaka, kojom će se uz pomoć pomnog promatranja, dobro smišljenih pokusa i njihovog znalačkog tumačenja, doći do zajedničkih rezultata, dostupnih svima koji bi ponovili istu radnju. Ne samo strogost suda nego i razumnost, ne samo blistava intuicija nego i ponizno prihvaćanje suradnje i suprotnih nalaza drugih umova, rad podvrgnut istoj metodičkoj disciplini — bili su to veliki plodovi nove znanstvene metode. Ta se smirena intelektualna pristojnost s vremenom proširila i na druga područja. Veliki ugled što ga je poziv znanstvenika nekad s pravom uživao, zahvaljujemo uglavnom toj nesebičnoj distanciranosti, intelektualnoj otvorenosti, dragovoljnom odbacivanju neodrživih pretpostavki, ispravljanju pogrešaka — čak i reviziji osnovnih postulata: ukratko, odsutnosti nekih zadnjih namjera i svojeglavih strasti. Ta nova disciplina nije se lako nametnula. Po tipu opozicije što ju je Galilej izazvao, danas vidimo koliko su njegove inovacije bile potrebne. »Dragi moj Kepleru«, pisao je Galilej svom kolegi, »kako bih želio da se možemo zajedno od srca nasmijati! Ovdje, u Padovi, rektor je neki profesor filozofije, kojeg često i usrdno nagovaramo da pogleda Mjesec i planete kroz moj dalekozor, što on tvrdokorno odbija. « Kako vidimo, otvaranje očiju otpočelo je barem tri stoljeća ranije, osobito s onim bratom franjevcem Rogerom Baconom koji je rekao: »Tko se bez sumnji želi radovati istinama na kojima počivaju pojave, taj mora znati kako da se posveti nekom pokusu. Jer pisci napišu mnoge tvrdnje, a ljudi im povjeruju zbog obrazloženja koje su, međutim, formulirali bez iskustva. Njihov smisao je potpuno lažan. Općenito se, na primjer, vjeruje da se dijamant ne može lomiti osim pomoću kozje krvi, a filozofi i teolozi zlorabe onda takvo vjerovanje. Ali lomljenje pomoću krvi nikad nije dokazano, iako se to pokušalo. Dijamant se može lomiti lako i bez te krvi: vidio sam to svojim očima. « »Vidio sam to svojim očima. « To je bila ta nova žica u koju su Galilej i njegovi sljedbenici udarili snažnije i odlučnije. Kad se metoda jedanput čvrsto utvrdila, postali su sumnjivi anđeli, i duhovi, nevidljivi onome koji u njih nije vjerovao, osim ako se takvi entiteti nisu u znanstvenom ruhu kao »flogiston« ili »eter« prokrijumčarili u mehaničku sliku svijeta. Svaki pravi znanstvenik postao je profesionalni Nevjerovani Toma, po onom učeniku koji je tražio da sam pregleda Isusove rane, prije nego što je povjerovao u njegovo uskrsnuće. Zadovoljenje te potrebe za autentičnom informacijom bilo je omogućeno sistematskim istraživanjem oba »nova svijeta« što smo ih već ispitali, zemaljskog i mehaničkog. Zbog toga što je pomogao da dođe do takve promjene u shvaćanju, Galilejev prilog zaslužuje naše kritičko poštovanje. Postižući svoje rezultate i nastojeći da ih što strožije objektivira, Galilej je, na žalost, prihvatio Keplerovu neosnovanu predodžbu mozga kao specijaliziranog organa, osobito prilagođenog za baratanje matematičkim informacijama, kao i misao da za postizanje takvog razgovijetnog reda treba isključiti sve druge kanale informacija. »Čim formuliram koncepciju neke materijalne ili tjelesne supstance«, pisao je Galilej, istodobno osjećam potrebu da zamislim kako ima granica ovog ili onog oblika, da je u odnosu na druge mala ili velika, da se nalazi na ovom ili onom mjestu, u ovom ili onom remenu, da se giba ili miruje, da dodiruje ili ne dodiruje drugo tijelo i je li jedinstvena, rijetka ili obična. Nikakvim činom imaginacije ne mogu je razlučiti od tih svojstava. Ali ne mislim da ga aposlutno moram shvatiti nužno popraćenog svojstvima kao što su bijelo, crveno, gorko ili slatko, glasno ili tiho, ugodna ili odbojna mirisa. Kad osjetila ne bi ukazivala na ta svojstva, jezik i imaginacija ne bi sami nikada došli do njih. Stoga mislim da ti osjeti, mirisi, boje itd, s obzirom na predmet u kojem se čine da prebivaju, nisu drugo do puki nazivi. Oni postoje samo u osjetilnom tijelu, jer kad uklonimo živo biće, sva ta svojstva nestaju i poništena su… Mislim da u izvanjskim tijelima ne postoji ništa što bi probuđivalo okus, miris, zvuk itd; postoje samo veličina, oblik, količina i gibanje. « Treba reći da taj sud nipošto nije bio rezultat neke eksperimentalne demonstracije: zasnivao se isključivo na postulatima astronomije i mehanike, potkrijepljen hipotetičkim činom samog promatrača, činom kojim se uklanjaju svi fiziološki podaci osim onih potrebnih za opis veličine, težine, »sile«, ili čak još apstraktnije, »mase« i »gibanja«. Iz Galilejeva svemira nestale su ne samo ljudske osobe i organizmi, nego i kemijski elementi — tada još neidentificirani i neopisani. »Mislim«, rekao je Galilej, vraćajući se toj ideji na nekom drugom mjestu, »kad bismo uklonili uši, jezik i nos, ostali bi oblici i brojevi, a ne ni miris ni okus ni zvuk. « Ali zašto je u svojoj imaginarnoj kirurgiji zastao kod uha, jezika i nosa? Što bi bilo s oblicima, brojevima i gibanjem kad bi uklonili još i oči, ruke i mozak? Apsolutni entiteti koji postoje po sebi samo su prihvatljive izmišljotine ljudskog uma: sve što možemo nazvati »stvarnim«, rezultat je mnoštva transakcija i međuodnosa između ljudskog organizma i okoline. Galilej nam nikad nije objasnio kako bi to njegove takozvane primarne kvalitete, veličine i oblik, imale više opipljive stvarnosti ili smisla od boje i mirisa, pogotovo ako bi nestao ljudski mozak koji na njih reagira i te pojave prevodi u simbole. Nije se suočio ni s jednako zbunjujućim problemom kako to masa i gibanje mogu proizvesti čak samo privid kvalitete. Sve navodno objektivne komponente fizičkog svijeta su zaključci, do danas, barem za čovjeka, vrlo vjerojatni zaključci iz mnoštva povijesnih i biografskih iskustava. Galilejev mehanički svijet bio je samo djelomični prikaz konačnog broja vjerojatno mogućih svjetova, od kojih je svaki svojstven pojedinoj živućoj vrsti; svi ti svjetovi nisu nego dio beskonačnog broja mogućih svjetova, koji su nekad mogli ili mogu postojati. Ali bilo što nalik na neki jedinstveni svijet, zajednički svim vrstama u svim vremenima i pod svim okolnostima, predstavlja čisto hipotetičku konstrukciju, izvedenu zaključivanjem iz podataka koji su patetično nedovoljni, a cijenjeni zbog sigurnosti, stabilnosti i jasnoće koju pružaju, čak i kad se pod strogim ispitivanjem ta sigurnost pokaže samo kao još jedna iluzija. Leptir ili kukac, riba ili ptica, pas ili dupin, dali bi nam posve različit opis čak i primarnih kvaliteta, jer svaki od njih živi u svijetu uvjetovanom potrebama i mogućnostima što ih okolina pruža njegovoj vrsti. U sivom vizualnom svijetu psa, mirisi, bliži i udaljeniji, blagi ili žestoko uzbudljivi, vjerojatno igraju ulogu što ju u čovjekovu svijetu imaju boje — iako će se u primarnom interesu za hranu pseći i ljudski svijet u mnogo čemu približiti. Što vrijedi za biološku osnovu, vrijedi možda i više za čovjekovu kulturu: to nam je, na ovaj ili onaj način, nastojao dokazati čitav niz promatrača, od Immanuela Kanta do Benjamina Whorfa. Jedini svijet u kojem se ljudska bića kreću s nešto pouzdanja nije Galilejev »objektivni« svijet primarnih kvaliteta, nego organski svijet kako ga modificira čovjekova kultura, to jest, simbolima rituala i jezika, raznih umjetnosti, oruđima, napravama i praktičnim djelatnostima, geotehničkim preobražavanjem krajolika i gradova, zakonima, ustanovama i ideologijama. Čim se čovjek u vremenu primakne drugoj epohi, ili stupi u drugu kulturu, iščezava ta familijarna subjektivnost, a privid objektivnosti nestaje: raskorak, anomalije, proturječja, razlike, sve se to otvara, a zajedno s tim otvara se i nesvodivo bogatstvo ljudskog iskustva, kao i neiscrpivo obećanje čovjekovih mogućnosti, koje se ne mogu obuhvatiti nikakvim pojedinim sistemom. Kad su Galilejevi učenici razmrvili to neizmjerno kulturno naslijeđe u mjerljivo, javno, »objektivno« i ponovljivo, zaboravili »u ili krivotvorili ne samo osnovne činjenice ljudskog postojanja, nego su podsjekli mogućnosti čovjekovog rasta. Što je još gore, stvorili su rascijepljene ličnosti čiji se osobni život, po prihvaćenim pretpostavkama, nikad nije mogao prilagoditi njihovom javnom, objektivnom životu. Taj rascjep u devetnaestom stoljeću stvorio je nepremostivi jaz između umjetnika i znanstvenika, jaz koji se nije po receptu lorda Snowa dao tako jednostavno zatrpati time što je trebalo da umjetnik postane osjetljiviji na znanost. Galilejeva distinkcija između primarnih i sekundarnih kvaliteta bila je, kako je on mislio, distinkcija između provjerljive realnosti i puke osjetilne iluzije. Prvi aspekt nalazio je svoju potvrdu u kretanju nebeskih tijela, nezavisno od čovjeka; drugi je predstavljao sporednu vrstu iskustva, jer se temeljio na osobnim iskazima prolazne ljudske ličnosti. Bila je to pogrešna distinkcija: objekt i subjekt su neodvojivi. Gnjev je, na primjer, privatno subjektivno stanje utoliko što direktno zahvaća svijest; postaje javniji, ali ne i stvarniji time što je podložan izvanjskom opažanju, po boji glasa, po promjenama boje kože i stezanju mišića; to se, ako treba, može nadalje objektivirati instrumentima, mjerenjem krvnog tlaka, mjerenjem broja udaraca srca, te analizom adrenalina i šećera u krvi. Oba aspekta gnjeva su stvarna: ali javni izvještaj o tome bio bi neprovjerljiv bez pozivanja na osobno emocionalno stanje što ga te pojave prate, jer strah izaziva vrlo slične tjelesne promjene. Prema lažno objektivnim predodžbama, gnjev i strah bili bi praktično istovjetni, osim što u nekim slučajevima — ne uvijek i ne svagdje — gnjev može dovesti do srčanog napadaja, a strah do bijega od stvarnosti. Što se Galilejevog vjerovanja u objektivnost oblika tiče, ni ono nije utemeljeno bez pozivanja na osobni doprinos motritelja. Obrisi koje je Galilej tako jasno vizualizirao kao dokaz objektivnosti, nestaju čim uzmemo u obzir elektromagnetsko polje, upravo kao što oštrica nabrušenog noža pod elektronskim mikroskopom postaje tupa. Iskustvo stvarnosti kod viših organizama, osobito u čovjeka, povlači za sobom neprestanu oscilaciju između unutrašnjeg i vanjskog, između subjektivnog i objektivnog prostora, a svaki jednostrani pristup ne samo što ograničava, nego i krivotvori tu stvarnost. Ili, kao što je Adolf Portmann mudro shvatio, »priroda obuhvaća svaki vid života — subjektivno iskustvo, kao i strukturu«. Ne treba ponavljati da Galilejeva privrženost primarnim svojstvima i matematičkoj analizi nije jedina stvorila mehaničku sliku svijeta: pomogle su mu i teorijske postavke i stvarni eksperimenti čitavog niza njegovih kolega znanstvenika koji su, ni ne pomišljajući na ispravljanje njegovih pristranosti, svjesno prognali golemi dio ljudskog iskustva iz carstva znanosti. Dokumenti koji potvrđuju to općenito prihvaćanje mehaničke slike svijeta tako su brojni, da umjesto svih drugih dostaje samo jedan primjer iz osamnaestog stoljeća. Klasični sažetak Galilejeve koncepcije dao je David Hume, blistavi um koji je pod plaštom savršenog skepticizma ustoličio taj novi nazor kao dogmu. »Prošećemo li knjižnicama«, pisao je Hume, »uvjereni u ta načela, što ćemo, kakvu ćemo zbrku naći? Uzmemo li u ruke bilo koji svezak teologije ili skolastičke metafizike, zapitajmo se: sadrži li taj svezak bilo kakvo apstraktno rasuđivanje o kvantitetima ili brojevima? Sadrži li neko razmišljanje utemeljeno na eksperimentiranju s činjenicama života? Povjerite ga, dakle, ognju, jer ne sadrži ništa osini nadmudrivanja i obmane. « Oni koji su takve zabrane uzimali ozbiljno, lako su izbrisali svaku teologiju i metafiziku koja se razlikovala od njihove; svoju su, naravno krivo, uzimali kao zdravorazumsku stvarnost. Proživljena i zapisana povijest pretpjela je istu sudbinu. Po Humeovim vlastitim kriterijima, njegova »Povijest Engleske« bila bi prva knjiga koju je trebalo spaliti. Znanost je, zapravo, tako potpuno izgubila poštovanje za sve što nije dalo neposredno promatrati i ponoviti, da znanstvenike i tehničare tek odnedavna počinje zanimati njihova vlastita povijest. Ne jedan učenjak tvrdi da svaki znanstveni rad stariji od deset godina ne vrijedi razmatranja. To ukazuje na više nego neumjerenu naduvenost znanstveničkog ega, koju su izazvali veliki teorijski i eksperimentalni uspjesi ove posljednje generacije; to ukazuje na nastojanje da se diskreditira bit organskog iskustva — pamćenje, koje uspostavlja kontinuitet s daljom prošlošću i širom okolinom nego što ih samo desetogodišnje sjećanje može obuhvatiti. Taj stav je »kriv« za kasno prihvaćanje Faradayevog prodornog uvida u elektronsku bit »materije«, a ujedno nam je jasnije zašto su znanstvenici i inženjeri stvorili kompjutor tako kasno: mogli su taj izum razviti barem generaciju ranije, samo da su čuli za Babbageov računski stroj. Na nižoj razini, zbog istog stava, jasniji su nam i antisubjektivni pogledi biheviorističkog psihologa B. Skinnera, koji je u svom spisu »Walden 2« izjavio: »Mi povijest ne uzimamo ozbiljno. « Nije ni čudo: da čovjek ne zna za svoju povijest, Skinneri bi vladali svijetom; sam Skinner je u svojoj biheviorističkoj utopiji to skromno i predložio. Pravomoćnost po stroju Nova znanstvena filozofija preuzela je na sebe promicanje dvaju procesa koja su već djelovala u društvu, te doista i bila zaslužna za obnovu znanstvenog interesa. Prvi od njih bilo je izumljivanje i umnažanje strojeva, sastavljenih od dobro artikuliranih, fino izrađenih, standardiziranih i zamjenjivih dijelova, kao u mehaničkom satu ili u tiskarskoj presi. Drugi proces sastojao se u sve većoj upotrebi kovanog novca što su ga jednoobrazno otiskivali strojevi — do čega je došlo zbog širenja običaja da se na robi istakne cijena, apstraktna numerička notacija koja se odnosi na težinu ili na količinu. Tu promjenu simbolizira maksima Franklinovog Ubogog Richarda: »Vrijeme je novac«. Transakcije znanosti podsjećale su na one tržišne po tome što su obje trebale neutralni medij razmjene. Kako je rasla moć mehanike, a kako su i same znanstvene teorije bivale sve adekvatnije zbog daljnje eksperimentalne provjere, tako se sve više širila i nova metoda. Sa svakom novom demonstracijom svoje efikasnosti potkrepljivala je nesigurni teorijski nacrt na kojem se zasnivala. Što se započelo u astronomskom opservatoriju, svršilo je najzad u našem vremenu, u automatiziranoj tvornici koju kontroliraju kompjutori. Iz slike svijeta koju je sagradio, znanstvenik je najprije isključio sebe, a sa sobom i veliki dio svojih organskih potencijala i povijesnih afilijacija. Kako se taj način mišljenja proširivao na sva područja, autonomni će radnik, čak i u svom najšturijem, mehaničkom obliku, biti sve više potiskivan iz mehanizma proizvodnje. Ne budu li te postavke osporene, a institucionalne procedure promijenjene, sam čovjek naći će se, na kraju, odsječen od svakog smislenog odnosa s bilo kojim dijelom svoje prirodne okoline i svoje povijesne sredine. Ljudi koji su stvorili mehaničku sliku svijeta predvidjeli su mnoge stvarne izume i otkrića i strastveno željeli da se oni ostvare. Ali čak ni spekulativno nisu mogli naslutiti obeshrabrujući društveni ishod svojih nastojanja. Neposredni učinak novog sistema mišljenja i postavki lišenih emocija bio je privremeno vrlo povoljan, jer je ohladio pregrijanu atmosferu teoloških rasprava koja je preostala od reformacije i protureformacije. Zanimanje pjesnika za znanost, od Miltona i Johnsona do Shelleyja, Wordswortha i dalje do Whitmana i Tennysona, potvrđuje nam oslobađajući učinak nove slike svijeta; jer pjesnici, podsjeća nas Homer, govore nam o stvarima kakve doista jesu. Umove što su bili podijeljeni na pitanju prirode svemira i čovjekovih najvažnijih stvari, složilo je poštovanje za novu sliku svijeta i za nove strojeve koji su tu sliku prevodili u aktivnu stvarnost, korisne proizvode i društveni napredak. To je, dakako, bio dobitak. Općenito korisna u tom stavu prema »izvanjskom svijetu« bila je činjenica neprestanog pozivanja na zajednička iskustva, u kojima je do neke mjere mogao sudjelovati svatko. To je pružalo povjerenje u čovjekovu sposobnost da shvati djelovanje prirode. Intelekt se više nije mogao zadovoljiti imaginarnim zemljopisnim kartama, maštovitim pričama, objašnjenjima iz desete ruke i priviđanjima, i to na način koji je prevladavao još u srednjem vijeku i bio prihvatljiv svima osim onim najpronicljivijima. Egzaktno znanje, čak i kad je bilo neprimjereno povezano i ograničeno, bilo je još uvijek bolje od zbrkanog i netočnog općeg znanja, koje je pretenciozno tvrdilo da obuhvaća sve. Stjecanje takvog korisnog znanja privremeno je ublažavalo one temeljne zablude, ako ih već nije moglo dokinuti. Tako je primjena termometra za mjerenje tjelesne temperature u sedamnaestom stoljeću , što je Galilej sugerirao Sanctoriusu, pružila dijagnostičku pomoć medicini, a upotreba termometra i barometra dala je prve kvantitativne pokazatelje u opisivanju i predskazivanju vremena. Mehanička slika svijeta postala je zbog svih tih dostignuća krajnje prihvatljiva — a mnogi njeni dijelovi ostaju to i dan-danas. Od tog će vremena, na svakom području, oznaka kvantiteta ili veličine, u idealnom smislu, postati sastavnim dijelom svake kvalitativne prosudbe. Do stanovite mjere, dakle, nova metoda ozakonila je samu sebe. Tek kad se koncentrirala na kvantitetu tako da je isključila kvalitetu, a na rascjepkano znanje tako da je isključila obrazac, funkcionalnu organizaciju i strukturu, postat će joj smetnjom slabosti koje potječu iz njenog prvotnog naglašavanja takozvanih primarnih kvaliteta. Oni koji su razvijali mehaničku sliku svijeta zanemarili su, nadalje, znamenitu Leibnitzovu distinkciju između točnog i adekvatnog znanja, te su se previše lako zadovoljili točnošću, pa i po cijenu izostavljanja ili čak poricanja relevantnih podataka. Takva praksa postala je još lakša time što su funkcija i svrha, obje bitne za opis organskih procesa i čovjekovog ponašanja, bile prenesene na stroj. Komentirajući posljedice davanja specijalnog statusa takozvanih primarnim kvalitetama, E. Burtt ispravno kaže da je to bio »prvi stupanj u shvaćanju čovjeka izvan carstva realnog i primarnog... Čovjek se u misli počinje prvi put pojavljivati kao nebitan promatrač i beznačajni proizvod velikog matematičkog sistema koji je sama srž stvarnosti«. Kad je novi znanstvenik uklanjao čovjeka iz slike koju je stvarao, htio je, zapravo, da priroda sama ostavi svoj neposredni otisak, upravo kao što fotograf pušta svjetlu i kemikalijama da na filmu ostave »neutralni« zapis. Ali oni koji se takvom metaforom služe za proces koji je prividno neovisan o čovjekovoj pristranosti, upravo time razotkrivaju prividnost spomenute koncepcije: prije nego što pokrene takav neutralni proces, fotograf mora uložiti film, izabrati objekt, odrediti fokus; i naravno, prije nego što je kamera uopće mogla nastati, bio je potreban dugi proces čovjekovih otkrića u optici, kemiji, pravljenju stakla i plastike. Ukratko, moramo uzeti u obzir čitavo mnoštvo ljudskih potreba, interesa i odluka, prije nego što uzmognemo zabilježiti i sačuvati otisak svjetla na osjetljivoj površini. Isto je i s egzaktnom znanošću. Da je čovjek iz te slike doista mogao izbaciti u potpunosti sebe i svoju kulturu, ne bi bilo ni slike ni razloga da ju snimamo — a svakako ni mehaničke slike svijeta ni nove generacije strojeva! Ipak, sa svim svojim ideološkim slabostima, matematičko-mehanička metoda rezultirala je razjašnjenjem »fizičkih zbivanja«, i to je izumitelju i inženjeru dalo samopouzdanja da vlastitom sposobnošću dođu do predvidlivih rezultata. Što se tiče »fizičkog svijeta« koji je bio opisan tim jednostavnim pojmovima, što je to po sebi bilo nego plauzibilna apstrakcija? Jer kako ističe A. Whitehead, »konkretni ustrajni entiteti su organizmi, tako da plan cjeline utječe na sam karakter različitih podređenih organizama koji je sačinjavaju... « Tako je elektron unutar živog tijela drugačiji je od elektrona u atomu ugljika, opet zbog plana svoje cjeline. Tako i znanstvena metoda: kad se prestane baviti statističkim vjerojatnostima, mora prijeći iz pozitivizma u platonizam. Novu sliku svijeta stvorila je tako moćnom njena metoda svjesnog zanemarivanja složene stvarnosti organizama, što je značilo neizmjernu uštedu rada: njezina pragmatička djelotvornost bila je protuteža njenoj konceptualnoj površnosti. Univerzum kao cjelina, cjelina koja sadrži sve druge cjeline, nemjerljiv je i nezamisliv u svoj svojoj beskrajnoj raznolikosti i mnogostrukoj konkretnosti. Samo pomoću uzoraka i apstrakcija može se u intelektu složiti model nalik na dječju igračku. Ekološka složenost života nadmašuje čovjekov um, iako je nešto od tog bogatstva sastavni dio čovjekove vlastite prirode. Samo kratkotrajnim izdvajanjem nekog djelića tog života možemo ga načas pojmiti: mi učimo samo na primjerima. Odvajanjem primarnih i sekundarnih kvaliteta, postavljenjem matematičkog opisa kao dokaza istinitosti, koristeći samo dio svog ljudskog za istraživanje samo dijela svoje okoline, nova znanost s uspjehom je pretvorila najznačajnije atribute života u čisto sekundarne pojave, određene da ih zamijeni stroj. Tako su živi organizmi, sa svojim najtipičnijim funkcijama i svrhama, postali suvišni. Strojevi kao defektni organizmi I opet je filozof E. Burtt bio taj koji je cijeli naraštaj prije Erwina Schrödingera najodlučnije upro prstom u posljedice novog sistema analize. »Čovjekovo djelovanje ne može se obraditi kvantitativnom metodom, osim na najšturiji način. Njegov život bio je život boje i zvuka, užitka i muke, strastvenih ljubavi i ambicioznih stremljenja. Realni svijet bi, prema tome, morao biti izvan čovjekova svijeta: svijet astronomije, svijet gibanja i mirovanja zemaljskih tijela. Jedino što je čovjek imao zajedničkog s tim svijetom bila je njegova sposobnost da ga otkrije, što je lako zanemariti jer se to nužno pretpostavlja, i što ni u kom slučaju ta sposobnost spoznaje nije bila dovoljna da ga uzdigne do ravnopravnosti sa stvarnošću i kauzalnom efikasnošću... Zajedno s tim veličanjem izvanjskog svijeta kao važnijeg i stvarnijeg, išli su i atributi većeg dostojanstva i vrijednosti. « Sam Galilej mogao bi nastaviti na ovu primjedbu: »Vid je najodličnije od svih osjetila, zbog svojeg odnosa spram svjetla, najodličnijeg predmeta. Ali u usporedbi s ovim potonjim, inferioran je kao konačno u usporedbi s beskonačnim. « Uzeti kao ono krajnje i vrhovno fizikalni fenomen svjetlosti, a zaboraviti na svjetlost svijesti koja je sama najviša manifestacija života, pokazuje nam kako je djelotvorno Bog Sunce zaslijepio svoje obožavatelje. Koliko se mnogo izgubilo tim veličanjem mehaničke slike svijeta, može se razabrati iz prikaza jednog nedavnog izuma što ga je napisao biolog Pumphrey. »Zanima nas«, nastavlja Pumphrey, »učinak tog procesa na karakter govora, jer odbacivanjem, odnosno zamućivanjem njegove artikulirane strukture uspjelo je mehanički potpuno odvojiti emotivnu i informativnu funkciju jezika. Proizvodi tog paklenskog stroja su savršeno jasni i savršeno bezlični. Kroz njega ne prolazi ni tračak srdžbe ili ljubavi, sažaljenja ili straha, podrugljivosti ili iskrenosti. Nemoguće je pogoditi dob ili spol govornika. Nema tog psa koji bi prepoznao glas svoga gospodara. Zapravo, uopće ne izgleda da iza te poruke stoji čovjek. Ali njena inteligentnost je besprijekorna«. To je, zapravo, samo drugi način da se kaže kako je ta inteligentnost, pođemo li od života, već po sebi defektna, jer ne može ni primati ni odgovoriti na potpuno i obuhvatno iskustvo stvarnog svijeta, onako kako ga doživljavaju aktivni organizmi i umni ljudi. Nekom ironijom, upravo je onaj primarni ponos čovjeka zbog novih mehaničkih izuma naveo velike umove sedamnaestog stoljeća vrlo ljudski i opravdano ushićene pojavom teleskopa ne samo da prognaju čovjeka iz njegovog vlastitog mnogodimenzionalnog svijeta, nego i da njegov znanstveni glas reduciraju na nešto nalik Vocorecorderu. Ista redukcija i izolacija dogodila se, doista, i svim ostalim čovjekovim organima: danas se pokazuje da u rukama i suviše revnih genetičara i fiziologa čak ni njegov erotski život nije imun od takvog nasilja. O tome svjedoče tobože objektivni izvještaji Johnsona i Mastersove o čovjekovom spolnom općenju. Ta progresirajuća redukcija svih dimenzija života povlači za sobom daleko ozbiljnija poniženja od otkrića da Zemlja nije središte Svemira. Kršćanska poniznost dovodila je, navodno, dušu bliže bogu: ali znanstvena poniznost dovela ju je bliže samouništenju. Usporedimo časkom taj mehanički pogled na svijet, njegov isključivi naglasak na kvantitativnom, izmjerljivom, izvanjskom, s pogledom na svijet jedne od najprimitivnijih poznatih nam rasa i kultura, one australskih urođenika. Prema Kaju Birket-Smithu, jednom od novijih istraživača, »temeljna misao australskog pogleda na život govori nam o tome da nema oštre podjele na čovjeka i prirodu, na živo i mrtvo, nema čak ni praznine između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Priroda ne može bez čovjeka baš kao ni on bez nje, a jučer i sutra se na nama neobjašnjiv način stapaju u danas«. Kakvi god bili nedostaci u načinima opažanja ili u simboličkom formuliranju iskustva australskih urođenika, s razvijanjem glavne teme ove knjige postat će jasno da je taj australski, »primitivni« pogled, u biološkom i kulturnom smislu zapravo mnogo manje primitivan od mehaničke sile svijeta, jer uključuje sve one mnoge dimenzije življenja što su ih Kepler, Galilej i njihovi na­sljednici namjerno isključili, jer da kvare točnost njihovih opažanja i eleganciju njihovih deskripcija. U toku cijelog devetnaestog stoljeća najvažniji su glasovi znanosti, s istim samopouzdanjem kao Hygens i Newton, propovidjeli ne samo da zakon mehanike spadaju u one koji vladaju svim pojavama, nego da su ti zakoni sve što je potrebno za adekvatno objašnjenje i života i uma, te da se ne treba obazirati ni na kakvo nemehaničko ponašanje. Čak će i jedan tako slobodoumni fizičar kao Clerk Maxwell reći godine 1875. Samo malo ranije, 1869, Helmholtz je samouvjereno rekao: »Predmet prirodnih znanosti jest da se nađu gibanja na kojima se zasnivaju sve ostale promjene i njima odgovarajuće pokretne sile — da se, dakle, razriješe u mehanici. « Misli jednog Boškovića ili Faradaya da bi moglo postojati i nemehaničko ponašanje, čak i na razini atoma, ležale su tada daleko izvan domašaja. To nam objašnjava prijezir, dapače srž teološkog zgražanja nad prokletom herezom, što ga još uvijek pokazuju mnogi biolozi kad od njih zatražite racionalno objašnjenje «vitalnih« »teleoloških« ili »parapsiholoških« pojava. Konačni rezultat te mehanicističke doktrine bilo je podizanje stroja u status viši od svakog organizma, ili se u najboljem slučaju gunđajući dopuštalo da su viši organizmi superstrojevi. Tako je skup metafizičkih apstrakcija položio temelje tehnološke civilizacije, u kojoj će stroj, u najnovijoj od mnogih svojih inkarnacija, s vremenom postati »Vrhovna vlast« i predmet religioznog divljenja i obožavanja. U toku ovog stoljeća, osobito u posljednjoj generaciji, pokazale su se slabosti ove prvobitne formulacije, pa su na mnogo mjesta i ispravljene. Nije bez ironije da su to najodlučnije učinili upravno izravni Galilejevi nasljednici, nuklearni fizičari, jer njihov svijet sićušnih čestica ili električnih naboja ne može se ni obraditi ni opisati čisto mehaničkim ili geometrijskim pojmovima, niti učiniti jasnim i vidljivim tako da se presloži u neki stroj koji obavlja rad. Zbog svega toga, mehanička slika upravo svojom konkretnošću ostala je dominantnom — iako stvarno iskustvo naših suvremenika obuhvaća rendgenske zrake kao i elektronsko prenošenje slike i zvuka. Da ilustriram tvrdnju kako mehanička slika svijeta jož uvijek prevladava, ograničit ću se na dva primjera, a oba su, srećom, pomalo smiješna. U nedavno objavljenoj knjizi, jedan znameniti biolog odbacio je stvarno postojanje boli, tvrdeći da se radi o unutrašnjem i privatnom iskustvu, koje je zbog toga znanstveno nedostupno i neopisivo. U namjeri da eliminira taj faktor, koji već samim svojim postojanjem poriče metodu koju zastupa, on ide tako daleko da kaže: »Do sada smo govorili o boli kao da je riječ o nekom strašnom malom demonu koji čuči u nama. Porazgovorimo o njoj, međutim, uspoređujući je sa strojevima i drugim predmetima, objasnimo je pomoću živaca i njihovih impulsa, a nadasve pomoću reakcije mozga na nju. Tako bismo barem mogli konačno naučiti da ne osjećamo bol. « U praksi bi, naravno, to bila poželjna pouka za bolesnika koji, recimo, boluje od raka, ali potpuno nerazborita u mnogim drugim prilikama, kao kad jaka bol poučava dijete koje dodiruje plamen kako da izbjegne ozbiljnija tjelesna oštećenja. Nema sumnje da hipnoza, koja je koristan oblik takvog stava, može pod određenim okolnostima poslužiti kao sjajan anestetik, što je odavno poznato. Čak i stoička samodisciplina ili autosugestija mogu biti odlično sredstvo za ublažavanje mnogih bolova. Ali što da čovjek kaže za teorijsku ograničenost jednog učenjaka koji, nadalje, tvrdi kako je »apsurdno htjeti izraziti postojanje nečeg što nikako nije moguće opisati«. Nije li daleko apsurdnije poricati postojanje te pojave? Odbaciti kao nepostojeće nešto što se ne da opisati, znači izjednačiti život s informacijom. Može li se neka boja opisati isključivo svojom matematički odredivom valnom dužinom? Bez obzira na to koliko točan bio tako apstraktni opis, on ničim ne ukazuje na boju kao na subjektivno iskustvo. Tako je i s boli. Poricati postojanje ili važnost boli zato što je previše subjektivna da bi se znanstveno opisala — je li to primjer znanstvene objektivnosti? Takvo nastojanje da se bol znanstveno odbaci, predstavlja, zapravo, pokužaj da se organske reakcije prikažu kao ponašanje nekog stroja; jer strojevi nemaju čime registrirati bol, organizam koji to čini postaje time anomalijom, ili još gore, tehnološkim anakronizmom. One koji se drže tog zastarjelog mehaničkog modela, možda još više razdražuje činjenica da sama bol ukazuje na nešto za što još nemamo biološki odgovor — iako sama ta činjenica već dugo gleda ravno u oči svim našim evolucionističkim doktrinama. Kako to da je jedna tako očito kriva adaptacija kao intenzivna bol, koja ne služi nikakvoj svrsi kojoj jednako tako ne bi poslužio i manji stupanj boli — nego se često još i poveća, kad stanje na koje upozorava postane takvo da više nema pomoći — postala nasljednom osobinom. Čini se kao da je za izvanrednu osjetljivost i preveliku reaktivnu sposobnost živčanog sistema viših organizama plaćena previsoka cijena. Kakav je to »selektivni pritisak« proizveo i proslijedio takvu reakciju koja ne koristi čovjeku? Današnji gotovo patološki strah od svega što se ne može neposredno preispitati i staviti pod kontrolu — izvanjsku, poželjno mehaničku, elektronsku ili kemijsku kontrolu — traje kao znanstveni ekvivalent jednog mnogo starijeg atavizma, straha od mraka. Pa ako pri kraju četiri stoljeća posvećena popunjavanju zastarjele mehaničke slike svijeta danas precjenjujemo stroj, nije li to zbog toga što mehanistička doktrina, koja nam omogućuje da stvaramo i kontroliramo strojeve, znanstveniku obećaje jednaku kontrolu i nad živim organizmima što ih on bez osjećaja poistovjećuje sa strojevima? U svijetu strojeva, ili stvorova koji se mogu svesti na stroj, tehnokrati bi zaista bili bogovi. Istina je: oni koji su najdublje zagledali u taj problem, našli su razloga za pretpostavku da čovjek, ako zaista uspije stvoriti takve strojeve, neće moći njima vladati: jer ako doista budu živi, bit će ne samo autonomni nego i podložni raznim utjecajima, kao i svojim vlastitim ćudima, povrh onih čovjekovih. Norbert Wiener se čak bojao da bi se to moglo dogoditi s kompjutorima u ne tako dalekoj budućnosti: do ključne situacije u filmu »Odiseja 2001« dolazi kad se nepogrešivi kompjutor svemirskog broda razljuti i postaje neprijatelj astronautima. Neće li se elektronsko sveznanje, ako doista bude steklo neki ekvivalent subjektivnog života kao i čovjek, pokazati jednako ludim, okrutnim i krvožednim kao što su to zapravo bila moćna božanstva brončanog doba? Možda još i neprijateljskijim, jer će mu u cijelosti nedostajati kulturni osigurači, koje je čovjek čak i tada ugrađivao kao samozaštitu od vlastitog nesvijesnog. Činjenica da je jedan moderni znanstvenik još uvijek odan zastarjeloj mehaničkoj slici svijeta, i to do zlovolje prema organskim procesima koji se zbivaju izvan tog ograničenog okvira, pokazuje nam kako je snažno privlačan bio taj i suviše pojednostavljeni model — što na žalost ostaje čak i danas. Brižno mu je objasnila da »mame u svojim trbusima imaju jedan stroj, a tate ručicu za paljenje koja ga stavlja u pogon, pa kad stroj jednom krene, ne zaustavlja se sve dok ne napravi bebu«. Što bi drugo bilo prirodnije, to jest mehanički »objektivnije«? Tako je krajem devetnaestog stoljeća jedna priprosta žena, suočena sa životnim činjenicama i zbunjena spolom, morala prihvatiti slično objašnjenje, grublje, ali u biti isto ono koje nam daju znanstvenici: svesti organsko ponašanje na »mehanički« proces — kao da su strojevi nastali prije »prirođenih« tendencija prema organizaciji, koje moramo postaviti kao prapočelo predorganskog postojanja, kako bismo objasnili evoluciju čak i elemenata atoma. Odrješenje za Galileja Jedna od zadaća ove knjige bit će i da istraži nesretne posljedice Galilejeva »zločina«. To se zlodjelo, međutim, pokazalo tako uspjelim, a intelektualna lovina tako velikom, da su oni koji su krenuli Galilejevim stopama, a da se nisu morali klanjati Inkviziciji kako bi izbjegli torturu, proširili danas njegovu metodologiju i metafiziku na sve faze čovjekove djelatnosti. Veliki meštri znanstvenih cehova, s mnogim svojim učenicima i oponašateljima, imaju danas više utjecaja i moći od svakog drevnog svećenstva. Štoviše, religija tog novog klera, proširena nizom dokazanih čudesa, tako se čvrsto ukorijenila u svakoj pameti, da se čak i ona područja znanstvene spoznaje i tehničkih mogućnosti koja izravno ništa ne duguju Bogu Suncu, svejedno klanjaju njegovom autoritetu. Ukazujući na nedostatke mehaničke slike svijeta, ne želim umanjivati mnoge korisne rezultate, osobito na području gdje se mogu primijeniti najdirektnije i najvitalnije — to jest, u samoj tehnici. Svaka nova količina znanstvene istine, koliko god nepovezana ili sićušna, bila je dragocjena. U razdoblju ogorčenih političkih i teoloških sukoba, kad su u obranu dogmatskih pozicija bile angažirane vrlo jake strasti, kad je razgovor između protestanata i katolika postajao nemoguć upravo kao i razgovor između vjernika dvije protestantske sekte, nova ideologija mehanike poslužila je jedinstvu: stvorila je zajednički jezik i otvorila prostor praktičnog djelovanja u kojem su ljudi različitih unutrašnjih svjetova ipak mogli surađivati. Taj zajednički svijet razumnog komuniciranja i suradnje nastavio se širiti unatoč nacionalnim sebičnostima i sumnjičenjima, usprkos totalitarnim ideologijama koje su po sebi izolacionističke. Čim se sastanu sa svojim kolegama, znanstvenici su u svakom dijelu svijeta kod kuće, i to više od bilo koje druge profesije, jer govore zajedničkim jezikom i slijede zajedničke ciljeve. Iako često isprekidano, to jedinstvo je previše dragocjeno da bi se izgubilo. Tako stvorene znanosti bile su, nesumnjivo, majstorske simboličke tvorevine: oni koji su se tim simbolima služili, na žalost su implicitno mislili da oni predstavljaju viši red stvarnosti, dok su, zapravo, predstavljali samo stanoviti viši red apstrakcije. Samo ljudsko iskustvo nužno je ostajalo mnogodimenzionalno: jedna se njegova os vodoravno širi svijetom otvorenim za izvanjsko promatranje, takozvanim objektivnim svijetom; druga os, pod pravim kutom, prolazi okomito dubinom i visinom subjektivnog svijeta, a sama stvarnost može se prikazati jedino likom nastalim na beskonačnom broju pravaca koji prolaze kroz oba plana i sijeku se u središtu, u umu žive osobe. Ali dajmo, na kraju, i Bogu Suncu ono što mu pripada: red koji je uspostavio zaista je fundamentalan za sve druge životne manifestacije; u kulturama sklonim dezorganizaciji i dezintegraciji, onda kao i danas, njegovi vjernici uvodili su nužno poštovanje reda kao takvog. Dajmo onda i Galileju milostivo posmrtno odrješenje grijeha: nije znao što je učinio, a nije mogao ni naslutiti što će se roditi iz cijepanja subjektivnog i objektinog iskustva. On sam nije bio neki pritajeni heretik, nego prirodoslovni humanist ili humanistički prirodoslovac, te nije mogao znati da će apstraktni konceptualni svijet čijem je stvaranju pomogao, naposljetku istisnuti sve tradicionalne vrijednosti, te odbaciti svako iskustvo i saznanje koje nije pristajalo u prevladavajući mehanički obrazac. Mora biti da je Galilej smatrao prirodnom stvari da će kultura koja je oblikovala njegov vlastiti život, nastaviti živjeti još ljepše uređena i obogaćena — a ne osušena od života, osiromašena i reducirana — njegovim novim pogledom na svijet. Poričući važnost subjektivnih faktora, to jest čovjekovih projekcija, onog što ga tjera naprijed, njegovih autonomnih reakcija, Galilejevi sljedbenici odbijali su, na žalost, svako ispitivanje svoje vlastite subjektivnosti; odbacujući subjektivno vrednovanje, ciljeve i neznanstvena značenja, fantazije i snove kao irelevantne za njihovu pozitivističku metodologiju, nisu uspjeli shvatiti ulogu koju su takvi subjektivni trenuci igrali u stvaranju njihovog vlastitog objektivnog sistema. Time su, zapravo, eliminirali svaku svrhu i svaku vrijednost osim jedne: traženja znanstvene istine. Svojoj potrazi za istinom znanstvenik je posvetio svoju disciplinu, a što je bilo još opasnije, postavio ju je iznad svake druge moralne obaveze. Posljedice takve posvećenosti počele su se pojavljivati tek u našem vremenu. Znanstvena istina dobila je status apsoluta, a neprestano traženje i širenje znanja postalo je jedinim kategoričkim imperativom. Ali, ako nas povijest ljudskog roda nečemu jasno uči, onda nas uči slijedećem: čovjeku se ne mogu povjeriti apsoluti. Kad bi stari Rimljani rekli: »Neka se vrši pravda, makar se srušio strop«, nisu ni na trenutak mislili da bi se krov mogao srušiti; fizičari koji su tako ustrajno istraživali razbijanje atoma, zapravo su ugrozili ljudski rod. S izumom nuklearnih bombi doveli su u opasnost sav život na zemlji: danas ne samo da se može srušiti krov, nego i samo nebo. U staroj igri »istina ili njene posljedice«, ispada da su posljedice važne baš kao i sama istina, te da ih moramo brižno ispitati i preispitivati sa svakim širenjem istine na nova područja. Zbog nedostatka takve brižnosti, danas milijuni ljudskih bića žive ne samo u sjeni totalne katastrofe, nego je i zrak koji udišu, voda koju piju i hrana koju jedu zatrovana raznim krivo primijenjenim znanstvenim spoznajama. Da je nova znanost pošla od samog opažatelja kao bitne komponente svojih vlastitih namjera, nedovoljnost tog mehaničkog modela i njegovog denaturiranog i dehumaniziranog univerzuma neizbježno bi bila postala očitom. Bez intuicija i uspomena, bez drevnih međaša kulture intelekt je oslabljen, a slika koju nam daje samo na svoju riječ toliko je nepotpuna i kvalitetno neadekvatna, strukturalno tako iskrivljena, da postaje sasvim lažnom. U svojoj knjizi »Uvod u Stalloa«, Percy Bridgman je dobro ukazao na to kako su upravo aktivno eksperimentiranje i selekcija omogućili tom znanstveniku da prevlada osnovne teorijske slabosti svojih mehanicističkih formulacija. Tko poznaje znanstvenike, ili je barem čitao biografije nekih kreativnih znanstvenika, neće ni misliti da se vladajući kanon objektivnosti, potpune impersonalnosti, mehaničke preciznosti i strogog potiskivanja osjećaja odnosi na nešto drugo nego na rukovanje znanstvenim aparatom, te na konačnu prezentaciju rezultata u obliku pomnog i sistematičnog opisa. Igrajući znanstvenu igru, znanstvenik mora slijediti njena stroga pravila ili će biti kažnjen — ako treba i diskvalificiran. Ali samu igru igraju ljudska bića, podložna svakovrsnim subjektivnim poticajima, od ponosa i taštine do intelektualne razigranosti i jakog estetskog užitka. Bez tih subjektivnih uporišta, u ovoj ili onoj kombinaciji, pitanje je bi li znanost dala neka svoja najbolja djela. Iako puna ličnost predstavlja nužnu osnovu kreativnosti, u znanosti kao i na drugim područjima, samo radikalna preobrazba znanstvenikovih metoda i ciljeva može prevladati ustrajna ograničenja koja potječu iz odsutnosti te potpune osobe u izvornoj mehaničkoj slici svijeta. Čovjek ni teoretski ne može odstraniti svoje prijeko potrebne organe i cijelo polje svojih aktivnosti svesti samo na ono što se može opservirati i kontrolirati, a da ne dobije defektnu sliku i svoje prirode i svijeta u kojem živi. Odbaciti ključnu činjenicu čovjekovog postojanja zbog toga što je unutrašnja i subjektivna, znači počiniti najveći mogući subjektivni falsifikat — onaj kojim se ispušta najkritičnija polovica čovjekove prirode. Jer bez tog osnovnog protjecanja subjekata, što ga doživljavamo kao poplavu slika, snova, tjelesnih impulsa, formativnih zamisli, projekcija i invencija — a povrh svega, sa sve većom lucidnošću u jeziku — mi ne bismo mogli svijet koji je otvoren ljudskom iskustvu ni opisati ni racionalno razumjeti. Kad naše vrijeme nauči tu lekciju, učinit će prvi korak prema tome da za čovjekovu upotrebu spasi mehaniziranu i elektrificiranu pustinju koja danas izrasta na čovjekov račun i na njegovu trajnu štetu, a u korist megamašine. Glava četvrta: Politički apsolutizam i regimentacija 1. Gospodari prirode Preobrazbu koju su u teoriji započeli Kopernik, Kepler i Galilej, nastavio je Rene Descartes, koji je novu sliku svijeta spojio s dvije nove pojave koje su joj dale neizmjerni autoritet: s ponašanjem automata na satni mehanizam i s vladarskim pravima apsolutnog monarha. Na svoje zadovoljstvo dokazao je da se sve manifestacije života mogu objasniti na čisto mehaničkoj osnovi, te da su s iznimkom čovjeka, organizam i mehanizam zamjenjivi pojmovi. Descartesova »Rasprava o metodi« stoji kao međaš u povijesti zapadne misli: otmjenošću stila i spojem matematičkog i mehaničkog načina razmišljanja, ostavio je trajni biljeg na kasnijim znanstvenim formulacijama. To djelo, kratko i čitko kao kasniji Rousseauov »Društveni ugovor«, bilo je Descartesu zamjena za jednu daleko sveobuhvatniju knjigu, od pisanja koje se uzdržao kad je vidio u koje se nevolje suvremenik Galilej zapleo sa svetom Inkvizicijom. Ali i takva, ta knjiga služi gotovo kao uvodna Summa moderne misli: jasno artikulirani kostur, nasuprot gojaznoj i detaljima prenatrpanoj sintezi Tome Akvinskog. U vrijeme kad je Descartes pisao, nije bilo ni dijela svijeta koji se nije činio otvorenim za odgovarajuće znanstveno istraživanje pojedinačnog uma. Poput nekog kraljevskog despota, sam, usudio se da položi ideološke temelje za jedno novo doba. U tom smislu, Descartes je još uvijek pripadao starijoj, aristotelovskoj tradiciji, još nije bio učinio veliko podvrgavanje, koje je proročki nagovještavao njegov stariji suvremenik Francis Bacon. Taj je shvatio da znanost mora prihvatiti specijaliziranu podjelu rada i standardizirani, parcijalni način istraživanja, kako bi postala produktivnijom i neposredno korisnom. Descartes nam, međutim, daje jasan prikaz temeljnih motiva znanstvenog istraživanja, neovisno od njegovog najstarijeg i najplemenitijeg poticaja, čistog užitka u služenju umnim sposobnostima, kako bi se otkrio red u odnosima i stvorile razgovijetne simboličke strukture, koje otkrivaju skriveni slijed uzroka ili pojavljivanje modela u prividno slučajnim zbivanjima. Bez te beskrajne znatiželje i čuđenja, čovjek bi jedva mogao krenuti dalje od životinjskog stanja, vježbanja svojih mišića i nepromišljene radosti. Ono što je Thorstein Weblen ironično nazvao »lijenom radoznalošću«, služilo je nekoć da najbolje umove priveže uz strastveno bavljenje znanošću, vrlo često bez ikakve druge opipljive nagrade. Ta dezinteresirana predanost općenito prihvatljivoj istini predstavlja možda najtrajniju baštinu znanosti. Ali, s početkom razvoja znanosti, odigrale su, pokraj toga, svoju ulogu i one sebičnije težnje i zamke koristoljublja, kao što je ranije bio slučaj s magijom. Takve se pomisli javljaju čak i u strogim Descartesovim postavkama. »Opazio sam da je moguće«, kaže on, »doći do znanja vrlo korisnih u životu, te umjesto spekulativne filozofije koja se obično uči u školama, otkriti praktičnu metodu pomoću koje bi, poznavajući snagu i djelovanje vatre, vode, zraka, zvijezda, nebesa i svekolikih tijela kojima smo okruženi, istom jasnoćom kojom razlikujemo razne zanate naših obrtnika, mogli tu snagu primijeniti na isti način za sve one potrebe kojima bi ona mogla poslužiti, te bismo time mogli postati gospodari i posjednici prirode. Jezik ove posljednje rečenice očito nije jezik dezinteresiranog spekulativnog znanstvenika, on je više povezan sa socijalnim motivima koji od šesnaestog stoljeća počinju igrati sve aktivniju ulogu u sveukupnom razvoju zapadne civilizacije: u istraživanju i kolonizaciji, u vojnim osvajanjima i mehaničkoj industriji. Biti »gospodar i posjednik prirode« — ta ambicija potajno je ujedinjavala konkvistadora, trgovca-pustolova i bankara, industrijalca i znanstvenika, koliko god se radikalno različitim činila njihova zvanja i ciljevi. Čak i u samom početku, znanost i tehnika igrale su ulogu u promicanju tih pretjeranih ambicija i preuzetog posizanja. Bez magnetskog kompasa, astronomskih opažanja i kartografije, oplovljavanje globusa bilo bi još zadugo odgođeno, ako ne i nemoguće. Ali od devetnaestog stoljeća naovamo, zaokupljenost znanosti s čovjekovim jednostranim vladanjem nad prirodom promijenila je smjer: počela je tražiti umjetnu zamjenu za svaki prirodni proces, nadomještajući prirodne proizvode artificijelnim, pretvarajući na kraju i čovjeka u poslušnu kreaturu snaga što ih je sam otkrio ili stvorio. Nekom ironijom, prvi veliki trijumf takvih istraživanja bila je umjetna mokraćevina, životinjski otpadni proizvod! Ali, slijedili su mnogi drugi nadomjesci — vlakna, plastika, farmaceutski proizvodi; neki već po sebi izvrsni, a neki samo da stvore još veće profite velikim poslovnim organizacijama. Descartes, naravno, nije mogao predvidjeti da će taj jednostrani napor za »osvajanjem prirode« dovesti i do jedne osobite opasnosti, što se više bude približavao svom ostvarenju: do toga da razvlasti i ukloni samog čovjeka. Iako se danas moramo suočiti s tom krajnjom prijetnjom, ovdje je spominjem samo da bih odriješio Descartesa i proglasio ga relativno nevinim. Ni Galilej ni on nisu mogli imati pojma što će se dogoditi kad vladanje izvanjskim pojavama i porast raspoložive fizičke energije u svrhu mijenjanja okoline i disponiranja vremenom i prostorom, postanu važniji od nastojanja da se humanizira sam čovjek, da disciplinira i usmjerava svoj vlastiti razvitak, te da istražuje obilje svojih kulturnih i osobnih potencijala. U Descartesovo vrijeme, matematika i fizika nisu još bile ostvarile ništa nalik na svoj današnji superiorni položaj. Sam Descartes, iako darovit matematičar, nije se posvećivao isključivo matematičkim problemima ili fizikalnim pojavama: obavio je i podrobno fiziološko proučavanje kretanja krvi srcem i arterijama, i to na tragu koji će Harveyja dovesti do sretnijeg zaključka. Iako je Descartes zamišljao da bi čovjek mogao postati gospodarem prirode, to gospodstvo je, unatoč njegovom vojničkom iskustvu, ostajalo za njega uglavnom intelektualno. On svoje nade nije polagao u porast fizičke energije ili produktivnosti, nego u stjecanje znanja o ljudskom organizmu, nadajući se da će to pružiti racionalni temelj za zdraviji način života. Videći tako, kao i Bacon, da je znanost praktično nužna, jer vodi do »izuma bezbrojnih umijeća koja bi nam mogla poslužiti da bezbrižno uživamo plodove zemlje i sva njena dobra«, Descartes je istodobno osjećao da »ako se uopće može naći neko sredstvo koje će čovjeka učiniti mudrijim i dovitljivijim nego što je bio do sad... Bio je uvjeren da bismo se »mogli osloboditi mnogih bolesti tijela i duha, a možda i o lijekovima koje nam pruža priroda«. Njemu je čovjekova neposredna korist još uvijek vrijedila više od pukog porasta materijalnih dobara i moći. I kao što današnji čovjek sa zahvalnošću i s razlogom priznaje, ta njegova uvjerenost nije bila posve neumjesna. U zapadnom »svijetu sve veći broj ljudi nadživljuje svoj normalni životni vijek zahvaljujući higijeni, preventivnoj medicini, kiruškom umijeću i antibioticima — da ne spominjemo sveopću upotrebu vode i sapuna — što nam pokazuje da su Descartesove smjele nade bile opravdane. Ali, kao što je slučaj sa svim takvim utopijskim ili znanstvenim umovima koje zanosi nada u beskrajni napredak, Descartes je previđao negativnosti koje će pratiti i podmuklo uništavati ta dostignuća, često u istom omjeru s njihovim uspjehom. U njima danas počinjemo razaznavati goleme biološke pogreške.